Korupcija (lat. corruptus – potplaćen, ili biti pokvaren ili podmitljivost u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti koju se obnaša u upravi, sudskoj vlasti, gospodarstvu, politici, školstvu, kulturi i umjetnosti te u negospodarskim subjektima ili organizacijama, radi stjecanja materijalne ili nematerijalne koristi na koju nema pravnu osnovu. Korupcija označava potplaćivanje. U političkim pogledu je po definiciji politologa Harolda Dwighta Lasswella povrjeda općeg interesa zbog osobnoga koristoljublja.

Po drugim definicijama se korupcija definira i kao „moralna pokvarenost“.

Sveti otac, papa Franjo, u svojoj knjizi „Korupcija – Zlo našega vremena“, “često govori o korumpiranim osobama i institucijama, koje su zbog korupcije ušle u proces raspadanja i izgubile svoju bit. Prije svega, za samo razumijevanje ove tematike, „stanje grijeha i stanje korupcije dvije su različite stvarnosti, iako međusobno dubinski povezane, jer grijeh vodi do korupcije. Za grijeh ima oprosta, ali za korupciju ne! Korupcija je nešto više od grijeha“ – uči nas Sveti otac papa Franjo.

Sveti Otac, papa Franjo, stoga korupciju u svojoj knjizi „Korupcija – Zlo našega vremena“, označava najvećim zlom današnjice.

Bit će veoma dobro za nas, u svjetlu Božje riječi, naučiti i razaznati različita stanja korupcije, koja nas okružuju i prijete da nas zavedu. Bit će dobro za nas ponoviti jedni drugima: „Grešnik da, korumpiran čovjek ne“, i kazati ove riječi sa strahom, kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao samo jedan od grijeha. U prilog ovome ide i lat. poslovica: „Errare humanum est – Griješiti je ljudski. Jedna katolička crkvena naučiteljica i svetica, grješnost ili slabost čovjekove naravi najbolje je sažela u slijedećoj rečenici: „Griješiti je ljudski, ali ustrajat u grijehu je đavolski“!

Ustrajati u korupciji takvo je stanje u kojem se srce čovječje okamenjuje, a proročka snaga teško da pogodi korumpirano srce, a  papa Franjo kaže: „Ali ustrajati u korupciji takvo je stanje u kojem se srce čovječje okamenjuje, a proročka snaga teško da pogodi korumpirano srce“.

„Korumpirano srce zaštićeno je zadovoljstvom svoje samodostatnosti, da ne dopušta nikakvo preispitivanje“ – ističe papa Franjo!

Korumpiran čovjek, „sebi zgrće blago na zemlji, a ne bogati se u Bogu“ – uči nas Sveto pismo.

„Korumpiran čovjek izgradio je samopoštovanje na tipu prevarantskog ponašanja, prolazi kroz život nepoštenim prečacima po cijenu vlastitog i tuđeg dostojanstva. Jedna od značajki korumpirana čovjeka izvjesni je kompleks neupitnosti: na svaku se kritiku vrijeđa, čini sve da ukloni moralni autoritet, koji ga može kritizirati, obezvrjeđuje druge… Korumpiran se čovjek obično nesvjesno proganja, a razdraženost koju u njemu izaziva to samoproganjanje tolika je, da projicira na druge, te se iz osobe koja proganja samu sebe pretvara u progonitelja drugih“ – navodi papa Franjo!

Sveti Luka prikazuje bijes korumpiranih ljudi prema onima koji govore istinu: „A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati, kako da smaknu pravednika“ (Usp. Lk 6,11).

„Korumpirani ljudi proganjanju, namećući režim terora svima koji im proturječe i osvećuju im se isključujući ih iz društvenog života“ – ističe papa Franjo! To rade korumpirani ljudi, jer se „njihova duša boji svjetla, korumpirana duša poprimila je karakteristike kišne gliste: živi u mraku i pod zemljom“ – ističe papa Franjo. U Papinoj rečenici svjetlo je pojam za nešto javno, svjetlo su mediji. Onaj ko čini nešto loše on bježi od svijetla, bježi od medija, ne želi da se za to čuje.

Korumpiran čovjek pojavljuje se u Svetom pismu kao onaj, koji se igra s istinom, postavlja zamke pravedniku spletkareći kako bi ga smaknuo. Ali ne da Bog pravednika, jer je on kao svjetlo u mraku: „I svjetlo u mraku svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5).

Kao što rekoh, danas se često govori o korupciji u kontekstu političkog djelovanja, iako se ona pojavljuje u različitim društvenim sredinama. Korupcija nije ništa drugo, doli posljedica korumpirana srca, jer „što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze iz srca čovječjega i onečišćuju čovjeka i društvo“ (Usp. Mk 7, 20-23). Dakle, korumpirano srce, u tome je stvar i bit! Ili još bolje, „doista, gdje ti je blago, ondje će ti i biti srce“ (Mt 6,21).

Ne treba brkati grijeh s korupcijom, jer je korupcija nešto više od grijeha – to je stanje navike, koje srce odvlači u nepovratni egoizam. „Korumpirano srce zatvoreno je samo u sebe, širi miris u srcu koji zaudara, jer korupcija vonja na trulež. Korumpiran čovjek ne percipira svoju korupciju. Događa se isto što i sa zadahom (onomu kome stalno smrdi iz usta): tko od zadaha pati, nije ga svjestan. Drugi ga osjećaju i trebaju mu ukazati na njega. Tako je i sa srcem, koje je obuzeto korupcijom“ – navodi papa Franjo!

Da se korumpiran čovjek sam izliječi od korupcije, njegova moć i snaga na tome polju je anestezirana. Takve Gospod spašava kušnjama: gubitak bogatstva, voljenih osoba… i upravo takve kušnje slamaju korumpirani oklop srca i omogućuju, da Božja milost prodre u srce. Tada može biti izliječen, ali mora biti.

Papa Franjo ističe: „Korupcija se ne može sakriti, jer je ona poput tjelesne bolesti, koje se neki čovjek stidi, te pokušava prešutjeti, sve dok simptomi bolesti ne postanu vidljivi. Korumpiran čovjek uvijek pokušava održati privid: takav čovjek će do u detalje njegovati svoje „dobre manire“, kako bi na taj način mogao prikriti svoje loše navike. U ponašanju korumpirana čovjeka, bolesni će stav djelovati, kao određeni stil i, u najbolju ruku, izgledati kao slabost, koju društvo relativno prihvaća i opravdava“.

Stoga, kod korumpirana čovjeka, taj stil ponašanja i djelovanja – uči papa Franjo –  bolesni će stav djelovati, kao određeni stil i, u najbolju ruku, izgledati kao slabost, koju društvo relativno prihvaća i opravdava“.

Na primjer, korumpiran čovjek sa željom za vlašću, često mijenja svoje mišljenje ili se prilagođava ovisno o situaciji. Korumpiran čovjek uvijek ima potrebu uspoređivati se s drugima, koji djeluju dosljedno u vlastitom životu. Korumpiran čovjek ima često potrebu za samopravdanjem u medijima: kako radi „dobro“, iako sam ne primjećuje da to čini, a što upravo rade mnogi kod nas u BiH, poručujući, da „rade dobro“!

Kako se korumpiran čovjek uspoređuje s drugima, on se isto proglašava sucem drugima, a kako bi se postavio sucem drugima, korumpiran čovjek nastoji se prikazati uravnoteženim.

U samoj jezgri korumpirana čovjeka nalazi se laž, laž protiv života, istine i pravde, jer korupcija vodi čovjeka do gubitka stida koji čuva istinu!

Svaka korupcija raste i ujedno se izražava u ozračju trijumfalizma. Trijumfalizam je idealno tlo za koruptivna ponašanja, jer korumpiranu čovjeku iskustvo govori da takva ponašanja daju dobre rezultate, pa se tako osjeća pobjednikom, misli da trijumfira. Ali „tko se uzvisuje bit će ponižen, tko se ponizuje bit će uzvišen“ – uči nas Sveto pismo!

Korumpiran čovjek „napreduje“ u svom trijumfalnom ozračju. Sve mu ide dobro. I iz svoga disanja punim plućima, uživanja u povoljnom vjetru, situacije se preuređuju i rekonstruiraju po pogrešnim vrednovanjima. To je trijumfalizam čije je obilježje prevrtljivost: gazi sve pred sobom, kako bi se drugima pokazao! Zbog toga, korumpiran čovjek nema nade, a grešan se čovjek nada oprostu…no korumpiran čovjek ne, jer ne osjeća da je u grijehu: on je trijumfirao u grijehu.

Trijumfalizam se rađa iz osjećaja sebe kao mjere svakoga suda – da ponizi sve druge, kako bi trijumfirao na suzama drugih.

Da pojasnim: korumpirana sredina, korumpirana osoba, ne dopušta rast u slobodi (bavi se zastrašivanjima, prijetnjama…). Korumpiran čovjek ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo, već suučesništvo. Za korumpirana čovjeka ne vrijedi ni ljubav prema neprijateljima ni distinkcija, koja postoji u temelju Staroga zakona: ili prijatelj ili neprijatelj. On se kreće u parametrima suučesnika ili neprijatelja! Primjerice, „kada je korumpiran čovjek na vlasti u nekoj instituciji, uvijek će uključivati druge u vlastitu korupciju i nezakonitosti, unizit će ih do svoje mjere i učiniti ih suučesnicima vlastitog izbora stila“ – ističe papa Franjo!

Stoga, tri stvari koje karakteriziraju korupciju jesu: konstantno raste, zarazna je, i ima potrebu često za pravdanjem. Korumpiran čovjek uvijek novači (uči) druge na stanje grijeha, stanje korupcije. Najprije će druge nedužne ljude napastovati pohlepom za bogatstvom da bi ih što lakše priveo do težnje za taštom ljudskom časti, a potom do sve veće oholosti, koja gazi sve pred sobom i ne vidi dalje od svoga nosa! Korupcija nije čin, već stanje, osobno i društveno stanje u kojemu se čovjek navikne živjeti, pa stoga, sve nenormalno, korumpiranu čovjeku postaje normalno.

Najgora je korupcija najboljih – Corruptio optimi possesima! Ovakve duše, misleći da su u „pravu“, privikavaju se na vonj korupcije, zatvorene su u sebe. To je isto sa zatvorenim prostorom: samo onaj koji dolazi izvana, sa čistoga zraka, primjećuje ustajali zrak – vonj (smrad)! Ovo se naziva tkz. „korumptivna uspavana savjest“, kakvu ima upravo Milan Tegeltija: misli da je uvijek u pravu!

Tužilaštvo BiH se ne može pohvaliti borbom protiv korupcije, a to pokazuje i grafikon Suda BiH:

Skale pokazuju koliko je optužnica za koruptivna krivična djela bilo od 2003. do 2023. godine, vrlo malo, dok se dalje navodi, koliko je lica pravomoćno osuđeno i istodobno oslobođeno, kao i drugostupanjske presude.