“Moja supruga je imala proslavu u preduzeću i, kao što je rekla, nije mogla da se izvuče jer je trebala dobiti nagradu za najboljeg radnika.
Ostao sam kod kuće sa našim blizancima od šest meseci, a ona je obećala da će se vratiti čim bude mogla.
Prolazile su sate, a njenih tragova nije bilo. U jedan sat posle ponoći, zazvonio je moj telefon. Kada sam se javio, čuo sam njen glas – bila je napita i rekla mi je da ne može da vozi, te da će prenoćiti u hotelu u kojem su se održavali proslava. Izvinila se i poželela mi laku noć.
No, bila je zaista pijana. Čuo sam kako se u pozadini čuje smeh, a onda i pitanje: ‘Hoćemo sada u tvoj stan?’. Nije mi bilo lako to slušati, koristeći svu svoju snagu bacio sam telefon. Od muke, suze su mi potekle niz lice, pa sam čuo kucanje na vratima.
Kada sam otvorio, tamo je stajala moja supruga, trezna i nasmejana. Smejući se rekla je: ‘ŠAŠAVKO, JESI LI POMISLIO DA SAM NEVALJALA I DA TE VARAM?’.
U tom trenutku, srce mi je bilo ispunjeno olakšanjem. Inače, ne volim šale na svoj račun, ali ovoga puta imao sam sreće što je sve bila samo šala.”
BONUS ISPOVEST :
Sjedim na rubu kreveta, svjetlost zalaska sunca upada kroz prozor i obasjava moju sobu. Cijenim te trenutke tišine, jer svijet vani često djeluje kao vrtlog koji me gura naprijed, dok se u meni sve prelama. Na trenutke se osjećam izgubljeno, kao da nisam pronašla svoje mjesto u ovom kaotičnom ustroju života.
Kao dijete, uvijek sam sanjala o velikim stvarima – putovanjima, avanturama, ljubavi koja će promijeniti sve. No, kako su godine prolazile, shvatila sam da je život ispunjen i trenucima koje ne možemo predvidjeti. Ispostavilo se da su me male stvari, poput mirisa svježe pečenog kruha ili smijeha prijatelja, oblikovale više nego svaka velika očekivanja.
Nedavno sam doživjela tešku raskid. Sjećam se tog dana – srce mi je bilo slomljeno, a oči ispunjene suzama. Pokušala sam razumjeti, pokušala sam se boriti, ali ponekad stvari jednostavno nisu onakve kakvima ih želimo. Naučila sam da ponekad ljubav nije dovoljna, da se ljudi mijenjaju i da se putevi razdvajaju.
Danas, dok pišem ovu ispovijest, shvaćam da je važno oprostiti, ne samo drugima, nego i sebi. Oprosti mi, umjetniče svog života, što nisam bila hrabra. Oprosti mi što sam se povukla u svoje strahove. No, i dalje vjerujem. Vjerujem u nove početke, u ljubav koja će doći kad se najmanje nadam.
U tom trenutku, izlazim iz svoje zone komfora i prihvaćam promjene. Život je putovanje, a ja sam spremna zakoračiti naprijed.
