Već dugi niz godina suočavam se s velikim izazovima u životu zbog cerebralne paralize koju ima moja kćerka. Od trenutka kada je rođena, njen je život bio obilježen stalnim putovanjima od bolnice do bolnice i različitim terapijama, nadajući se da će se njeno stanje poboljšati. Svaka nova terapija, svaki novi pokušaj, bio je korak prema nadi da će biti bolje, da će njeno stanje napredovati. Međutim, uprkos svim naporima i posvećenosti, osjećala sam da nešto nedostaje u njenom životu.
Svijest o tome da je moja kćerka bila gotovo potpuno izolirana od ostatka društva, s velikim brojem bolničkih posjeta i terapija koje su se odvijale u izolaciji, potakla me je na razmišljanje o tome što bih mogla učiniti kako bih poboljšala njeno psihičko i emocionalno stanje. Shvatila sam da se mora osloboditi tog kruga izolacije i uključiti u normalan život, da bi mogla uživati u svojim godinama kao svako drugo dijete.
Počela sam je redovito izvoditi izvan kuće – na rođendanske proslave, u parkove, igraonice i različite društvene događaje. Ovaj novi pristup donio je nevjerojatne promjene. Moja kćerka je počela razvijati nova prijateljstva i stekla mnogo novih drugara. Ono što je najvažnije, nikada nije doživjela ni najmanji oblik podsjećanja ili ismijavanja zbog svog stanja. Djeca su je prihvatila bez ikakvih predrasuda, što je bio ogroman korak naprijed za njeno emocionalno zdravlje.
Kako su prolazili dani, postala je znatno sretnija i vedrija. Njena sreća se vidjela u svakom njenom osmijehu i radosti koju je ispoljavala. Njena sposobnost da se izrazi i razumije svijet oko sebe poboljšala se na nevjerojatan način. Promjena koju sam vidjela bila je duboko dirljiva i značajna.
Nekoliko tjedana unazad, njeni prijatelji su se okupili u parku, i uz njihovu pomoć, uspjela je da se oslobodi kolica i hodati s njima. Oni su je podupirali i pružali joj ruku, pomažući joj da napravi korake, čime su se pobrinuli da osjeti radost hodanja kao i svi ostali. Njeno zadovoljstvo i sreća u tom trenutku bila su toliko intenzivna da je to gotovo nemoguće opisati riječima. Bilo je to pravo čudo gledati je kako uživa u svojoj novoj slobodi.
Svakodnevno su je njeni prijatelji bodrili i pomagali joj, pružajući joj podršku i ohrabrenje. Danas je uspjela napraviti svoje prve samostalne korake, što je ogroman korak naprijed za nju. Zahvalna sam toj djeci i njihovim roditeljima, jer su oni igrali ključnu ulogu u njenom napretku i sreći. Oni su joj omogućili da se osjeća kao normalno dijete, pružajući ljubav, prijateljstvo i podršku koja joj je bila prijeko potrebna.
Ne mogu dovoljno izraziti koliko sam zahvalna za svu dobrotu koju su mi pokazali i za promjene koje su donijeli u život moje kćerke. Ova iskustva su mi vratila nadu i uvjerenje da dobra volja i podrška još uvijek postoje u svijetu. Pozivam sve da cijene i njeguju svoje odnose i prijateljstva, jer su ti mali trenutci dobrote i ljubavi zaista neprocjenjivi.
