PRIJE 7 GODINA SAM SE UDALA ZA 11 GODINA STARIJEG MUŠKARCA KOJEM JE SUPRUGA UMRLA….
Prije sedam godina, udala sam se za muškarca koji je bio jedanaest godina stariji od mene. Njegova prva supruga preminula je od raka, ostavivši ga s troje djece. Ta je situacija bila iznimno teška, ali unatoč tome, odlučila sam prihvatiti njegovu djecu kao svoju vlastitu. Odlučili smo zajedno graditi život, a ubrzo nakon našeg braka, rodila sam im malenu sestricu.
U početku je bilo mnogo izazova. Ljudi su često osuđivali moju odluku, gledajući na našu obitelj s predrasudama. Znam da mnogi nisu mogli razumjeti zašto bih se odlučila udati za muškarca s troje djece, posebno u našoj sredini gdje takve situacije nisu često viđene. Ponekad su me obuzimale sumnje. Razmišljala sam o tome jesam li donijela ispravnu odluku. Pitala sam se hoću li ikada uspjeti stvoriti pravu povezanost s njegovom djecom i hoće li me ikada prihvatiti kao dio obitelji.
Trudila sam se biti najbolja moguća majčinska figura za njih, ali uvijek s pažnjom da nikada ne pokušavam zamijeniti njihovu pokojnu majku. Svjesna koliko je ona bila važna u njihovim životima, bilo mi je važno da u svakom trenutku pokažem poštovanje prema njoj i prema njihovim osjećajima. Uvijek sam nastojala birati prave riječi kako bih im pružila podršku i ljubav, a istovremeno da ne umanjim njihovu bol zbog gubitka majke.
Jedna posebna večer mi je ostala duboko urezana u sjećanje. Bila sam kod kuće, završavajući dnevne obaveze, kada je najstarija kćerka mog supruga došla do mene. Njezine riječi bile su nešto što nikada neću zaboraviti. Rekla je: “Hvala ti što si uvijek znala što treba reći u svakom trenutku. Hvala ti što se nikada nisam osjećala kao da pokušavaš zamijeniti našu majku. Hvala ti što si uvijek pazila na to da svojim riječima nikada ne povrijediš naše osjećaje. I hvala ti što toliko voliš našeg tatu.”
Te riječi su me duboko dirnule. Osjetila sam kako su svi moji napori, trud i ljubav koje sam uložila u našu obitelj konačno prepoznati. Bilo je dana kada sam sumnjala u ispravnost svoje odluke, kada sam se osjećala nesigurno zbog kritika i predrasuda iz okoline. Ali nakon tih riječi, sve moje sumnje su nestale. Osjetila sam olakšanje i zahvalnost, jer sam konačno dobila potvrdu da sam donijela ispravnu odluku.
Te noći, plakala sam od sreće. Sve brige i teret koje sam nosila, konačno su se pretvorili u osjećaj ispunjenja i zadovoljstva. Zahvalila sam Bogu što mi je dao snagu da ustrajem u svojoj odluci i što mi je dao ljubav koja je bila dovoljna da nas sve poveže kao pravu obitelj.
