Prepricacu vam svoju pricu.
Nakon sto sam se udala za svog muza, moja svekrva me je osamarila prvog jutra i rekla da je ona glavna u kuci. Imala sam samo 19 godina i nisam znala kako da reagujem. Nisam ni svom muzu rekla sta se desilo.
Od tog dana, svaki dan je bio pakao. Svekrva je bila surova prema meni i nikako nisam mogla da se nosim sa tim. Proslo je dve godine patnje, muka i suza, a juce sam dotakla dno.
U sestom mjesecu trudnoce sam i bila sam kod mojih roditelja dva dana. Moji roditelji zive u drugom gradu, 150 km daleko i jednostavno zbog toga uvijek moram jednu noc kod njih nociti. Nije prvi puta, ali juce kada sam se vratila moj muz me odma na ulaznim vratima osamario i rekao da idem kod mog ljubavnika zauvijek i da se vise ne vracam.
Bio je to udarac i te kako bolan, ali najvise me pogodila njegova tvrdnja da mozda cak ni beba koju nosim nije njegova. Osjecala sam se kao da se cijeli svijet raspada pred mojim ocima.
Nakon sto je zalupio vrata iza sebe, ostavivsi me na hodniku, satima sam sjedila na klupi ispred zgrade. Kada me pozvao da se vratim, osjetila sam se iscrpljeno i slomljeno. Iako bih ga mogla ostaviti tada i tu, trudnoca mi je stavila lance i moram se boriti dalje.
Znam da me voli, ali prisustvo njegove majke u nasem odnosu mijenja sve. Njena prisutnost baca sjenu na nas i narusava ono sto smo izgradili. Ipak, moram ostati jaka i boriti se za svoje dijete. Neka svekrva govori sta god hoce, ja cu ostati uz svog partnera i vjerovati u nasu ljubav.
BONUS ISPOVIJEST:
