Kada sam se vratio kući, večera je već bila spremna na stolu.
Gledao sam svoju suprugu, s namjerom da joj kažem važnu vijest koja će joj promijeniti život. Sjela je, pružajući mi svu svoju pažnju, dok je čekala da podijelim tu vijest. U trenutku kada sam se pripremao izgovoriti ono što nosim u sebi, srce mi je zadrhtalo od straha. Kako ću joj to reći? Hoće li izdržati? Nastojim skupiti hrabrost i konačno izgovaram: „Želim razvod.“
Te riječi su prošle kroz mene kao nož, ostavljajući bolne posljedice. Gledam je i vidim tugu u njezinim umornim očima – bol koju ne mogu opisati. U sebi sam osjećao nemir dok je samo izustila: „Zašto?“
Umjesto odgovora, samo sam šutio. Riječi su izblijedjele, zamijenjene suzama koje su počele teći niz njezine obraze. Bezvoljno joj je ispala žlica iz ruke, a onda je poluglasno izrekla: „Pa ti nisi čovjek!“
Cijelu noć plakala je, a ja sam znao da se bori s pitanjima koja ne mogu imati jednostavne odgovore. Teško mi je bilo izraziti pravi razlog zašto se sve promijenilo. Kako joj reći da više nema ljubavi između nas i da je moje srce pronašlo mjesto drugdje? Sve ono što nas je nekada povezivalo sada se činilo dalekim i nestvarnim.
Ujutro sam joj predao papire za sporazumni razvod braka, u kojem sam joj ponudio stan, automobil i 30 posto dionica iz moje tvrtke. Pogledala ih je samo na trenutak prije nego što ih je poderala. U braku smo proveli deset godina, a sada smo postali stranci koji više ne znaju kako razgovarati jedni s drugima. Bliskost koju smo imali nestala je, a mi smo se udaljili bez povratka.
Nisam znao kako shvatiti njen čin, no činilo mi se da se samo odugovlači s neizbježnim. Ali ništa me nije moglo odvratiti od onoga što sam naumio. Moja ljubav je sada usmjerena prema drugoj ženi, i to je stvar koja se ne može promijeniti. Njen plač bio je za mene potvrda da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao polako počinje postajati stvarnost.
Vratio sam se kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam ni očekivao ni želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s drugom ženom i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovno zaspao.
Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Za sebe nije tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bismo još trebali provesti zajedno. Tražila je da se u tom razdoblju, pred drugima ponašamo kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro našeg bračnog života. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja, i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.
U tim čudnim okolnostima, obavijestio sam svoju novu ljubav, a ona je s izraženim cinizmom primijetila da je to njen posljednji neuspješan pokušaj da izbjegne razvod.
Već dugo nisam dijelio postelju sa suprugom, ali kada sam je onog jutra uzeo u naručje, nešto u meni se promijenilo. Osjećanja su se iznenada probudila. Sjećanja su počela navirati, snažna i živa. Nije mi bilo lako osloboditi se njihove prisutnosti. Taj osjećaj, kao da se vraćam u naš prvi dan braka, iznenadio me.
Naš sin nas je gledao i počeo vrištati: „Tata nosi mamu!“ U tom trenutku, osjetio sam gorčinu u grlu. Što bi moj sin pomislio da zna što zapravo radim s njegovom mamom? Nema pojma koliko joj zadajem boli. Ponio sam je kroz dnevni boravak do ulaznih vrata, kao što sam to učinio prije deset godina. Ona je zatvorila oči i tiho prošaptala: „Molim te, nemoj djetetu još govoriti o našem razvodu.“ Klimnuo sam glavom, obećavajući da ću to zadržati za sebe.
Kada sam krenuo na posao, primijetio sam je kako stoji na autobusnoj stanici. Putovali smo u istom pravcu, no ja sam bio sam u automobilu, dok je ona čekala autobus. Prošao sam pored nje kao da je ne poznajem, a taj trenutak zauvijek će mi ostati u sjećanju.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne trenutke iz našeg braka. Shvatio sam koliko sam je zanemario. Vrijeme je ostavilo svoje tragove na njenom licu; više nije bila ona mlada i lijepa žena kakvu sam znao. I njena kosa je bila drugačija. Pitanje koje me mučilo bilo je: Kakav sam to čovjek ako joj činim nepravdu?
Četvrtog dana, dok sam je nosio u svojim rukama, osjetio sam kako se vraća stara bliskost između nas. Bio je to snažan osjećaj koji me preplavio. Poklonila mi je najljepših deset godina svog života, bila je dobra i odana partnerica. Takva žena je pravo blago. Svaki sljedeći dan, ti su se osjećaji samo pojačavali. Supruga mi je postajala sve lakša. Mislio sam kako možda gubi težinu zbog brige o našem skorašnjem razdvajanju, jer za ženu nema težeg udarca od razvoda.
Jednog dana, dok sam je promatrao kako bira odjeću, primijetio sam da je sva njezina odjeća prevelika. Tada sam shvatio kako je lako nositi jer je izgubila na težini.
Dok smo sjedili jedan pored drugog, spontanom je gestom moja ruka nježno dodirnula njezinu kosu. U tom trenutku, naš sin je upao u sobu i povikao: „Tata, vrijeme je da nosiš mamu!“
Njemu je bilo drago gledati me kako je nosim, to je postalo neizostavan dio njegovog svakodnevnog života. Dugo je čekao taj trenutak, a kada se dogodio, srce mu je bilo ispunjeno radošću. Ona me je pozvala glasom punim nježnosti i zagrlila me kao da se oprašta. Osjetio sam kako oko mog vrata savija svoje slabe ruke, a taj trenutak me ponovo podsjetio na onaj prvi put kada sam je uzeo u naručje. Taj divan osjećaj bio je pomalo zasjenjen spoznajom njezine slabosti. Kada sam je uzeo posljednji put one jutra, jedva sam mogao napraviti korak naprijed. Naš je sin već bio u školi, a nas dvoje ostali smo sami u tom tišini. Nisam mogao vjerovati da se takvo što može dogoditi. Bez nje, osjećao sam se izgubljeno. Osjećaj krivnje i kajanja bio je prevelik da bih ga opisao. Spustio sam je nježno na krevet, čvrsto je zagrlio i suze su mi same potekle. Molio sam je da mi oprosti i ponavljao: „Sve do sada nisam znao koliko si posebna i koliko mi značiš!“
U tom trenutku, napustio sam kuću, sjeo u automobil i požurio prema kući žene s kojom sam bio u vezi. Čim sam stigao, istrčao sam iz automobila bez da zatvorim vrata, preplavljen strahom od promjene mišljenja. Ona me čekala ispred kuće, s osmijehom na licu, a ja sam, bez okolišanja, izgovorio: „Žao mi je, ali nikada se neću razvesti od svoje supruge.“ Njene oči su se širom otvorile od iznenađenja; ostala je zapanjena. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan?!“ Pokušao sam se ispričati, no ona me je pljusnula, a vrata su se za njom zablokirala.
Monotonija u našem braku stvorile su sitnice, svakodnevna rutina koja se polako uvukla među nas. Nismo se udaljili jer nismo voljeli jedno drugo, već su nam nedostajale male geste pažnje i ljubavi. Sjećam se trenutaka kada sam je nosio na svojim rukama — to je trajalo samo mjesec dana, ali te sretne uspomene opet su oživjele moju dušu.
Te večeri, odlučio sam da promijenim stvari. Uzeo sam čvrstu odluku: svako jutro ću je nositi u naručju, sve dok nas ne rastavi smrt. Prolazeći pored cvjećarnice, svratio sam da kupim najljepši buket cvijeća. Dok me je prodavačica pitala što ćemo napisati na čestitki, iz srca mi je iscurila sreća: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.“
Pun entuzijazma, požurio sam kući, osjećajući se kao da se sreća ponovno vraća među nas. Ušao sam u sobu, srce mi je kucalo od radosti… ali kad sam je ugledao, srce mi je stalo. Moja draga supruga ležala je nepomično, otišla je iz ovog svijeta.
Sva moja nada i radost naglo su nestali, a u meni se nastanila tuga koju nisam mogao ni iznijeti. U svakom trenutku koje smo proveli zajedno, u svakom osmijehu koji smo dijelili, sada sam osjećao samo prazninu. Osjetio sam težinu razmišljanja kako su te male sitnice, koje su nam nedostajale, mogle promijeniti sve. Ali sada, bilo je kasno.
Kada sam saznao da se moja draga supruga mjesecima borila s tumorom, a da me nije obavijestila, pogodilo me to kao grom iz vedra neba. Shvatio sam da je njena nagla slabost posljedica teške borbe koju je vodila sama. Poštedjela me bola i briga, ali u isto vrijeme, povrijedila me je time što sam joj okrenuo leđa kad je to najviše trebala. Bio sam slijep i zavaravao se.
Bila je svjesna da joj je vrijeme ograničeno i željela je našeg sina poštedjeti emocionalne boli koju bi rasplet situacije mogao prouzročiti. Htjela je da nas dvoje ostavimo takav dojam u njegovom sjećanju – da smo se voljeli i zajedno suočavali s izazovima.
Shvatio sam da udoban život, luksuzni auto i finansijska sigurnost ne znače ništa ako nemaš stvarnu povezanost s osobom do koje ti je stalo. Prava sreća u braku dolazi iz malih stvari, iz svakodnevnih trenutaka koje dijelite zajedno.
Nadam se da će neko izvući lekciju iz ovog mog iskustva, da će ova moja iskrena ispovijest pomoći drugima da očuvaju svoje brakove i obitelji.
