Udala sam se za dečka koji je šest godina mlađi od mene; on ima 23, a ja 29.
Stvarno se volimo, ali moj najveći strah bio je kako će njegova porodica reagovati na našu vezu. Bojala sam se da će me mrziti i stvarati mi probleme.
Kada smo se venčali, moj muž me zamolio da u njegovoj rodnoj kući provedemo dva dana pre nego što krenemo na medeni mesec, kako bi mogli da me upoznaju gosti i njegovi rođaci.
Prva grupa gostiju je stigla i trebalo je da poslužim kafu. Njegova svekrva mi je rekla da ne brinem, da ću ja s gosti, a da će ona doneti kafu. Svi su me gledali s čuđenjem.
U tom trenutku potpuno sam se zbunila jer ne pijem kafu i bilo mi je teško da se snađem s tim. Bojala sam se da ću pred svim tim tetkama i amidžama ispasti “crna ovca” u porodici.
Svekrva je donela kafu i posebno mi nasula još jednu šolju. U tom trenutku sam pomislila: “Ova žena će me otrovati, gotova sam!”
Pogledam u šalicu, svi me posmatraju, pa sam na kraju otišla i otpila gutljaj. Kada sam ga popila, shvatila sam da nije kafa, nego nesquik. Okrenula sam se ka svekrvi, ona se osmehnula i rekla: “Nadam se da ti je dovoljno slatka, snaho.” U tom trenutku sam shvatila koliko volim svoju svekrvu!
BONUS ISPOVESTI :
Na rubu tihe šume, u malom selu po imenu Zelenka, živjela je djevojčica po imenu Ana. Ana je bila znatiželjna i vesela, svaki dan je provodila istražujući okolinu i sanjajući o avanturama. Njezine omiljene aktivnosti bile su skupljanje šarenih cvjetova, slušanje ptica kako pjevaju i promatranje zeca koji je često dolazio na poje u njezinom vrtu.
Jednog sunčanog jutra, dok je tražila savršeni cvijet za svoj buket, Ana je naletjela na staru stazu koja je vodila dublje u šumu. Iako ju je uvijek privlačilo nepoznato, sjetila se savjeta svojih roditelja o opasnostima šume. Ipak, njezina znatiželja pobijedila je strah i odlučila je slijediti stazu.
Dok je išla, osjetila je kako se zrak mijenja. Miris svježih borova i cvjetova bio je sve jači, a svjetlost je prolazila kroz krošnje kao zlatni tračke. Na kraju staze, Ana je ugledala prostranu čistinu ispunjenu divnim cvijećem svih nijansi. U središtu čistine stajala je ogromna stabla s predivnim korijenjem, koje je izgledalo kao da čuva tajne cijelog svijeta.
Zaintrigirana, Ana je prišla stablu i poželjela ga dotaknuti. U tom trenutku, začula je tihi šaptaj. “Dobrodošla, Ana”, reklo je stablo s nježnim, umirujućim glasom. “Ja sam Stablo Snova. Čekala sam te.”
Ana je bila zapanjena. “Što to znači? Kako znaš moje ime?” upitala je.
“Znam sve koji traže ljepotu i čuda. Ti si posebna, jer u tvom srcu nosiš ljubav prema prirodi i avanturi. Zato ću ti pokazati nešto posebno”, odgovaralo je stablo.
U tom trenutku, stablo je počelo isijavati svjetlost, a iz njega su se pojavila vrata koja su vodila u čarobni svijet. Ana je osjetila da je sada ili nikada. S hrabrošću je zakoračila kroz vrata i ušla u svijet prepun ljubaznih stvorenja, svjetlucavih rijeka i planina koje su se protezale do neba.
Svijet je bio pun čuda! Susrela je vile, razgovarala s pticama, a svaki dan bio je nova avantura. Vrijeme je prolazilo, a Ana je naučila cijeniti ljepotu prirode i važnost prijateljstva.
Kada se vratila kući, shvatila je da je sve što je doživjela bilo ne samo čarobno, već i poučno. Od tada je često dolazila na čistinu,s ponosom pričala svoje avanture drugima i poticala ih da istražuju svijet oko sebe. Njezine priče o Stablu Snova inspirirale su mnoge, a Zelenka je postala mjesto gdje su mašta i stvarnost sjedinjeni.