Udala sam se u subotu, au nedjelju smo muž i ja malo duže spavali jer je svadbeno slavlje trajalo do kasno u noć. Mog muž se prvi probudio oko pola 11 i rekao mi je da ide sa svojom drugom na kafu, a da ja zaspim još malo. Ležala sam do pola 12. Kada sam se konačno probudila, vidjela sam ih kako piju kafu u dnevnoj sobi, pozdravila sam ih, ali mi nisu uzvratili.
Pomislila sam da još spavaju. Onda sam prišla i pitala ih šta planiramo za ručak, a svekrva je samo okrenula glavu od mene. Vratila sam se u sobu, zbunjena i ne znam šta se događa.
Nakon pola sata, svekrva dođe u moju sobu. Kaže mi da želi nešto da mi kaže: “Nismo navikli da se u našoj kući spava do 11, ai šta će komšije reći? Od sada, bolje je da ustaješ ranije.” Muž joj je rekao da je ignoriram, a ja se sada ne znam kako da se ponašam.
BONUS:
Naravno! Evo jednog kratkog djela koji oslikava temu istinite ispovesti:
—
**Naslov: Moja borba sa strahom**
U jednom trenutku mog života, stajala sam na ivici. Srce mi je kucalo brže od uobičajenog, dok su mi misli lutale ka preprekama koje sam sama postavila. U tom trenutku, shvatila sam da više ne mogu da žmurim na ono što me muči.
Deca često ne razumiju svijet oko sebe. Vjerovala sam da su moji strahovi obične senke koje će se raspršiti s prvim zracima sunca. Međutim, kako su godine prolazile, zatečena sam spoznaja da su te senke postale dio mog bića. Strah od neuspeha, strah od odbacivanja, strah od nepoznatog – sve mi je isputavalo i često me vraćalo na početak.
Jednog dana, odlučila sam da se suočim sa svojim demonima. Otišla sam na razgovor s psihologom. Iako je prvih nekoliko seansi bilo mučno, kako sam otvorila svoj um i srce, sve sam više shvatila da je u redu osjećati strah. Naša su osjećanja legitimna, a suočavanje s njima može biti oslobađajuće.
Umiješala sam terapijske tehnike u svoj dnevni život. Naučila sam kako da dišem kada me strah preplavi, kako da verbalizujem svoje osjećaje i kako da ih ne pokušavam potisnuti. Polako sam počela da se osjećam slobodnom.
Danas, kada se suočavam s izazovima, više ne bežim. Umjesto toga, prihvaćam strah kao dio svog putovanja. Ispovijest ovog ličnog borbenog puta podstiče me da pomognem drugima koji se bore sa sličnim demonima. Deljenjem svoje priče, nadam se da ću nekoga inspirisati da pronađe svoju snagu.
Strah možda nikada neće potpuno nestati, ali ja ću ga naučiti da budem moj suputnik, a ne neprijatelj.
