Nedavno sam naišla na muža svoje bivše drugarice iz osnovne škole, s kojom nisam u kontaktu dugo. Oni su se odmah nakon srednje škole vjenčali i počeli sa stvaranjem porodice. Ja sam, s druge strane, studirala, zaposlila se i trenutno živim sa svojim dečkom, s kojim sam već duže vremena.
Kada sam ga srela, iznenadio me je s pitanjem: “Kada planirate da se vjenčate? Kakav je to život bez svadbe? Kada će doći djeca?” U tom trenutku bila sam potpuno zatečena. Prvo, on je muž osobe koju ne smatram bliskom, a drugo, nije ni bio svjestan moje situacije. Moj dečko se već četiri godine bori sa rakom, a to je nešto što mu nije bilo poznato.
Njegova pitanja su me pogodila i rasplakala. Zaista me zanima, da li ljudi misle da drugi žive bez ikakvih problema? Da li misle da nemamo svoje snove o porodici, ili nam je potreban tuđi pritisak da bismo ih razumjeli? Ima li bar malo razumijevanja i empatije?
BONUS ISPOVEST :
U malom selu na rubu šume živjela je djevojčica po imenu Ana. Bila je znatiželjna i vesela, uvijek spremna na nove pustolovine. Njezina najdraža mjesta bila su stara hrastova šuma i rijeka koja je prolazila kroz selo. Svakog proljeća, kada su cvjetovi počeli cvjetati, Ana bi provodila sate istražujući prirodu oko sebe.
Jednog dana, dok je šetala šumom, primijetila je nešto neobično. U sredini šumskog puta stajala je mala, sjajna lopta. Bila je prekrasna, s raznim bojama koje su se mijenjale na suncu. Ana nije mogla odoljeti pokušaju da ju dotakne. Čim ju je dodirnula, lopta je počela sjajiti još jače, a odjednom se ispred nje otvorila staza koja vodi duboko u šumu. Srce joj je zaigralo od uzbuđenja.
Zaintrigirana, odlučila je slijediti stazu. Prolazila je kroz drveće, preskočila nekoliko potoka i ubrzo se našla u čarobnoj čistini. Na sredini čistine stajao je prekrasan dvorac od svjetlucavih kamenčića. Njezine oči su se širom otvorile od iznenađenja. Nikada nije vidjela nešto tako prekrasno. Približila se dvorcu i ugledala zlatna vrata. Osjetila je kako joj srce brže kuca dok ih otvara.
Unutra je našla prekrasan vrt prepun raskošnog cvijeća i drveća, a u središtu vrta nalazio se stari druid po imenu Elenor. Druid je bio odjeven u dugu, plavu haljinu koja je blistala poput zvijezda. “Dobrodošla, Ana,” rekao je s blagim osmijehom. “Znam za tvoju hrabrost i znatiželju. Ova čarolija te izabrala.”
Elenor joj je ispričao kako je svijet postao siv i monoton jer su ljudi zaboravili magiju prirode. Njihova nepažnja dovela je do gubitka čarobnih stvorenja i ljepote. Ana je odlučila pomoći. Uz Elenorovu pomoć, stvorila je zajednicu volontera iz sela kako bi obnovili šumu i učinili je ponovo živom.
S vremenom, šuma je ponovno procvala, čarobna stvorenja su se vratila, a selo je prosperiralo. Ana je naučila koliko je važno brinuti se o prirodi i dijeliti ljepotu s drugima. Njezin duh i entuzijazam inspirirali su sve oko nje, ostavljajući za sobom nasljeđe ljubavi prema prirodi koju će svi čuvati i prenositi generacijama.
Tako je Ana, djevojčica iz malog sela, postala junakinja svoje priče, čarobna čuvarica prirode koja nikada nije prestala sanjati o ljepoti svijeta oko sebe.
