Sjedila sam na rubu kreveta, srce mi je bilo teško kao olovo. Prošlo je nekoliko dana otkako sam mu rekla da ne mogu više, da je kraj. Svaki put kad se sjetim tog trenutka, osjetim isti gnjev i bol. Njegove oči su bile pune razumijevanja, ali ja sam znala da je to bila odluka koju smo oboje trebali donijeti. Rekao je: “Ok, neću te uvjeravati.” Tih par riječi ostavilo me je bez daha.
Jutro je svanulo, a ja sam se probudila s nadom da će me nazvati. Ustala sam u pola pet, kao i obično. Nije bilo ništa novo u tom ritualu, osim što je srce preskočilo kad sam pomislila na njegov glas. “Možda će se predomisliti”, ponavljala sam u sebi, pokušavajući uvjeriti sebe da će zvuk mog telefona prekinuti tišinu.
Uzevši telefon u ruke, osjećala sam se kao da držim cijeli svijet. Pojacala sam zvuk na najjače, s prekomjernim strahom da bih mogla propustiti njegov poziv. Gledala sam u ekran, provjeravala da li je sve u redu s uređajem, kao da bi to moglo promijeniti ishod situacije. Svake dvije sekunde sam provjeravala, nadajući se da ću čuti njegov tonirani glas.
I tako su prolazile minute, a zatim sati. Osjećala sam kako mi se srce steže od tjeskobe. Razmišljala sam o svemu: o našim zajedničkim trenucima, smijehu, razgovorima do zore. Čak sam se i sjetila sitnica koje su me nasmijavale. Činilo mi se nevjerojatnim da smo došli do ove tačke, da je sve to moglo završiti bez borbe, bez pokušaja. Zamišljala sam kako bi izgledalo da me nazove, da mi kaže da mu je žao, da želi popraviti stvari. U tom trenutku bih mu sve oprostila.
Nisam mogla prestati razmišljati o tome. “Samo da je to jutro nazvao”, ponavljala sam u sebi. U tom trenutku, osjećala sam da bi sve bilo drugačije. Možda bismo pronašli način da prebrodimo sve prepreke, možda bismo se ponovno zaljubili. Ali sada, dok sam sjedila u polu mraku, jasno sam shvatila: njega nije bilo. Njegova tišina govorila je glasnije od riječi.
Nakon dva sata čekanja, konačno sam odustala. Spustila sam telefon, suze su mi se slile niz obraze. Njegova odluka, njegova šutnja, sve je to bilo očigledno. Iako sam ga voljela, shvatila sam da možda nikada nisam bila dovoljno važna da se bori za mene. Osjećaj gubitka preplavio me je, i znala sam da moram krenuti dalje, ali srce mi nije dopuštalo da zaboravim.
Tog jutra, naučila sam da su neki ljudi u našem životu samo prolaznici, a drugi, iako nevidljivi, ostavljaju trag koji se teško briše. Čak i ako je njegov poziv izostao, ja ću nastaviti dalje, prikupljajući dijelove svog srca, učeći da se volim i cijenim bez obzira na sve.
