U jednom malom gradu živio je čovjek po imenu Ahmed. Bio je poznat po svojoj dobroti i spremnosti da pomogne drugima. Ahmed je imao pet sinova i razmišljao je o tome kako bi mu dobrodošla i kćerka koja bi donijela novu radost u njegov dom. Njegova supruga Fatima bila je trudna, a oni su se nadali da će konačno dobiti i kćerku.
Jedne noći, dok su ležali u krevetu, Ahmed je, osjećajući pritisak društvenih očekivanja, pomislio: „Ako mi se i šesti put rodi sin, zauvijek ću se odvojiti od Fatime. Trebam kćer, ona će mi donijeti sreću i ispunjenje.“ S tim mislima, zaspao je.
U snu ga je posjetila smrt, obavijajući ga tamnom plaštem. Odvela ga je pred vrata Džehennema, gdje su se vrata otvorila s groznim šumom. Ahmed je osjetio hladan zrak smrti i osjećaj beznađa. Na vratima Džehennema čekala ga je njegova najstarija kćerka, Amina, koju je izgubio dok je bila mala. S tugom u očima, Amina mu je rekla: „Babo, ne dam ti da ideš u vatru! Ti si uvijek bio uz mene, sada je moj red da te zaštitim.“
Zahvaljujući njenom zauzimanju, Ahmed je bio odveden do drugih vrata. Tamo ga je čekala druga kćerka, Lejla. I ona je, s istim žarom, branila svog oca: „Babo, tvoje mjesto nije ovdje. Ti si dobrota u ovom svijetu. Vratit ćeš se svojim sinovima.“ Svaka kćerka, redom, dolazila je i spašavala ga, dok nije stigao do posljednjih vrata.
Na sedmim vratima nije bilo nikoga. Osjećajući prazninu i tjeskobu, Ahmed se prepustio strahu. Džehennem je zaiskao svoju žrtvu, i on se osjećao izgubljeno. U tom trenutku, probudio se iz sna, ispunjen znojem i ježom.
Gledajući u tavanicu svoje kuće, shvatio je da je vrijeme da promijeni svoj način razmišljanja. Pognute glave, uzeo je ruke i uputio dovu: „Allahu, podari mi kćerku, jer svaka duša koju si mi podario, bio dar od Tebe. Neka me pomažu, neka me prate u trenucima slabosti.“
Fatima, primijetivši njegovu tjeskobu, pitala je što ga muči. Ahmed joj je ispričao o svom snu i promjenama koje je doživio. Fatima ga je gledala s ljubavlju i rekla: „Dragi moj, svako dijete, bez obzira na spol, je blagoslov. Mi ne možemo birati, ali možemo voljeti i pružiti im sve što imamo.“
Nekoliko mjeseci kasnije, Fatima je rodila predivnu djevojčicu. Ahmed je bio presretan. Njihova kćerka, koju su nazvali Zainab, unijela je radost u njihov dom. Njena prisutnost je bila poput svjetlosti koja je obasjavala svaki kutak njihove kuće. Ahmed je često sjedio s njom u naručju, govoreći joj o ljubavi i o tome kako su njene sestre bile njegove spasiteljice.
Kao što su dani prolazili, Ahmed je shvatio da je Zainab posebno biće. Donijela je novu dimenziju sreće i ljubavi, nadopunila je obitelj. On je s ponosom pričao svima o svojoj kćerki, dijeleći sreću koju je donijela.
Nakon nekog vremena, Ahmed je razumio da je svaka njegova kćerka bila posebna na svoj način, da su one bile njegovu snagu u teškim vremenima. Svaka od njih je nosila dio njegove duše. Shvatio je da nije važno je li dijete dječak ili djevojčica; svako od njih nosi neizmjernu vrijednost i ljubav.
Ahmed je postao aktivan u zajednici, promovirajući ljubav i jednakost među spolovima. Bio je odlučan da pokaže svima da su svi životni darovi jednako važni. U svojoj duši je nosio mudrost stečenu kroz strah, gubitak i ljubav, a to mu je donijelo mir.
Na kraju, Ahmed je postao uzor drugima. Njegova priča se širila, inspirirajući mnoge da prepoznaju ljepotu u svakom djetetu koje dođe na svijet. I tako je, u svojoj skromnoj kući, zajedno s Fatimom i kćerima, izgradio dom pun ljubavi, sreće i poštovanja prema svakom životu.
