Jednog dana, čovjek je naišao na zmiju koja se borila za život u plamenu koji je gutao njivu. Osjećajući duboku empatiju prema tom živom biću, odlučio je da joj priskoči u pomoć. Bez razmišljanja, uzeo je zmiju i izvukao je iz vatre, no na njegovu žalost, ona ga je ujela u trenutku spasilačkog nagona. Osjećajući bol i iznenađenje, čovjek je odgurnuo zmiju, a ona se ponovo našla u vatri.
Iako je osjećao razočaranje, njegov instinkt za pomoć nije se povukao. Ponovo je prišao vatri i, uprkos riziku, izvukao zmiju iz plamena. U tom trenutku, njegov komšija, koji je posmatrao ovu scenu, nije mogao da se suzdrži i upitao ga: “Zašto to radiš? Zmija te ujeda, a ti je opet spašavaš!”
Čovjek, svjestan prirode zmije, pogleda svog komšiju i objasni: “Iako je zmija ugrizla, to ne bi trebalo da utiče na ono što ja jesam. Moja suština je pomoći, bez obzira na to koliko puta ona pokuša da me povrijedi.”
Ova situacija nije samo govorila o zmijama i njihovim ugrizima, već i o ljudskoj prirodi i sposobnosti da se oprosti, čak i kada smo povrijeđeni. Čovjek je shvatio da mora ostati vjeran svojim vrednostima, bez obzira na ponašanje drugih.
Unatoč svojoj boli, odlučio je da se ne zatvara i ne dopušta da ga negativnost drugih promijeni. Ova priča nas podsjeća da zlo koje drugi čine ne bi trebalo da nas odvrati od naših najboljih namjera. U svijetu punom izazova, važno je ostati dosljedan svojoj prirodi i ne dozvoliti da nas vještice domaćih muka promijene. To je srž ljudskosti, a istinska snaga leži u dobrotvornim djelima.
Naravno! Evo vic koji imate u 300 riječi:
U jednom selu živjeli su starica, njen unuk i koka koja je svakodnevno nesla zlatna jaja. Starica je svaki dan bila jako uzbuđena kad bi išla po jaje. Unuk, s druge strane, bio je malo nezadovoljan, jer je smatrao da mu koka donosi premalo jaja.
Jednog dana, nakon što je koka again nesla zlatno jaje, unuk je došao na genijalnu ideju. “Zašto ne bismo zaklali koku?” pomislio je. “Tako ćemo doći do svih zlatnih jaja odjednom!”
Uzeo je sjekiru i krenuo prema kokoši. Starica, koja je sve to posmatrala, viknula je: “Ne, stani! Koka nam daje zlatna jaja, nemoj to raditi!” No unuk je bio odlučan i nije je slušao. Ubrzo je uhvatio kokoši i zaklao je.
Kad je otvorio kokošje tijelo, nije našao ništa osim običnih jaja. Unuk je bio šokiran! “Gdje su zlatna jaja?” upitao je, a starica ga je samo tužno pogledala.
Nakon tog događaja, unuk je shvatio svoju grešku. Počeo je raditi u polju i zarađivati novac umjesto da se oslanja na svoju kokoš. Starica je, s druge strane, nastavila sakupljati zlatna jaja, jer je bila strpljiva i znala cijeniti ono što ima.
I tako su živjeli sretno dok je unuk učio važnu lekciju: ponekad je bolje cijeniti ono što imamo, nego žudjeti za više i riskirati da izgubimo ono najvažnije.
Moral priče: Strpljenje i zahvalnost donose bolje plodove od pohlepe.
