“Kontaktirala me je ljubavnica mog muža. Prvo sam bila šokirana, ali ubrzo sam se sabrala i rekla joj da može slobodno da ga uzme.
Naime, njegovi roditelji su veoma bogati, poseduju stanove i kuće na moru i planinama, i imaju privatni biznis. Međutim, ništa od toga nije prepisano na njega.
Otišla sam kod svekra i svekrve, pokazala im fotografije (muž je u tom trenutku bio na “službenom putu”) i obavestila ih da planiram da se razvedem.
Podržali su me, a njegova majka mi je čak rekla da je to potez koji moram povući.
Svo svoje bogatstvo su prepisali na našu decu, uz to da ću ja biti korisnik sve dok ne napune 18 godina. Kada se moj muž vratio sa “službenog puta”, čekalo ga je iznenađenje.
Na kraju, ljubavnica ga je i ostavila.”
**Naslov: Putovanje do samopouzdanja**
Bila sam djevojčica koja se uvijek povlačila u sjenu. Iako su moje prijateljice bile društvene i uvijek u središtu pažnje, ja sam se osjećala kao da mi je mjesto iza njih. Oduvijek sam se borila s nedostatkom samopouzdanja. Svaka nova situacija izgledala mi je zastrašujuće, kao da bih mogla pasti u neuspjeh.
Jednog dana, učiteljica nas je iznenadila zadatkom da prezentiramo svoje omiljene hobije pred razredom. U tom trenutku, srce mi je zakucalo kao ludo. Pomislila sam na sve što bi moglo poći po zlu – zaboravila bih riječi, ili bi me svi gledali s podsmijehom. Tjednima sam se pripremala, ali svaki put kad bih zamislila kako stajem pred razred, jednostavno bih se paralizirala od straha.
Dan pred prezentaciju toliko sam plakala da sam pomislila kako ću zauvijek ostati u svojoj sigurnoj zoni, izvan vidokruga drugih. No, tada mi je mama prišla i rekla: “Zamislite da razgovaraš s prijateljicama. To nisi ti, već samo njihov doživljaj o tebi.” Te riječi su se duboko urezale u mene. Odjednom, osjećala sam se kao da postoji izlaz iz moje unutarnje borbe.
Na dan prezentacije, noge su mi drhtale, ali sam se sjetila mamine poruke. Nervozno sam zakoračila naprijed, duboko udahnuvši. Kada sam počela govoriti, moje misli su se iznenada razbistrile. Kroz strah i tjeskobu, počela sam dijeliti svoju strast prema slikanju. Razred me je slušao, a ja sam se osjećala kao da sam napokon pronašla svoj glas.
Nakon prezentacije, zastala sam na trenutak, a onda su moj razred i učiteljica počeli pljeskati. Osjetila sam valove ponosa i olakšanja. Savršenstvo nije bilo važno; važna je bila moja hrabrost da se izložim. Toga dana nisam samo učila o slikanju, već i o sebi.
Od tog trenutka, svaki novi izazov postao je prilika za rast. Sudjelovala sam na raznim aktivnostima, od dramske sekcije do vođenja školskih projekata. S vremenom, moje samopouzdanje je raslo, a ja sam naučila kako se boriti s unutarnjim demonima koje smo svi ponekad imali.
Danas, dok gledam unazad, shvaćam da je putovanje do samopouzdanja bio jedan od najvažnijih putova u mom životu. Iz sjene sam zakoračila u svjetlo, a svaka nova situacija više ne izgleda zastrašujuće. Naprotiv, gledam na nju kao na priliku da naučim i rastem.
