Oženio sam udovicu koja je bila 11 godina starija od mene. Imala je sina od 6 godina iz prvog braka, ali to mi nije predstavljalo problem. U svojih 21 godinu, odlučio sam da se protiv volje svih — roditelja, braće i prijatelja — oženim njom i započnem novi život.
Bio sam bezuslovno zaljubljen u nju, jedina osoba koja mi je bila važna. Njena sinčića sam voleo kao da je moj. Kako je vreme prolazilo, moja ljubav prema njoj je samo rasla. Nažalost, nakon samo četiri godine braka, suočili smo se s najtežim iskušenjem — obolela je od karcinoma želuca. Bolest se brzo razvijala i vrlo brzo mi ju je oduzela.
Prošlo je šest godina otkako je otišla, a moja bol se ne smanjuje. Bila je divna osoba, ali je nosila težak teret nesreće. Verujem da je njen prvi brak, u kojem je provela osam godina, na neki način doprineo njenom zdravstvenom stanju. Mnogo teških trenutaka i trauma iz tog perioda ostavilo je traga na njenom životu.
BONUS ISPOVEST
**Iskrena ispovest**
Svaki put kada pomislim na svoj život, osjetim mješavinu sreće i tuge. Malo je reći da sam putovala kroz razne uspone i padove, a svaka situacija me oblikovala na svoj način. Godinama sam se trudila da ugodim svima oko sebe, zaboravljajući pri tom na vlastite želje i potrebe. U tom procesu, izgubila sam svoje ja, a pronašla samo prazninu.
Sjećam se trenutaka kada su prijatelji dolazili kod mene po savjete, očekujući da ću imati odgovore na njihove probleme. Javljali su mi se u trenucima krize, tražeći podršku i ohrabrenje. U tim trenucima, bila sam najbolja verzija sebe – uvijek nasmijana, puna entuzijazma. Ali, tko je tješio mene? Tko je bio tu da me pita kako se osjećam? Očekivala sam da će me netko primijetiti, da će shvatiti koliko se borim.
Nisam uvijek bila tako snažna. Postojali su trenuci kada sam se osjećala kao kap u moru – mala, nevažna, bez moći da promijenim vlastitu sudbinu. Ponekad bi me obuzela tuga koja je bila toliko teška da nisam mogla ni ustati iz kreveta. Osjećala sam se kao da nosim teret svijeta na svojim ramenima, a sve je to često završavalo suzama i samosažaljenjem.
Jednog dana, odlučila sam da promijenim stvari. Postavila sam sebi pitanje: „Što je to što zaista želim?“ Iako su me u prošlosti drugi ljudski pritisci često oblikovali, odlučila sam da hrabro zaronim u vlastite želje. Otkrila sam svoj talent za slikanje, što me vratilo u život na jedan sasvim novi način. U tim trenucima kada sam stavljala boje na platno, osjećala sam slobodu i kreativnost koja me ispunjavala.
Naučila sam da nije sramota tražiti pomoć. Počela sam se otvoreno razgovarati s prijateljima o svojim osjećajima i strahovima. Ispunjena sam ljub
