Očuh mog brata i mene prihvatio je kao svoju djecu još od prvog dana i već 15 godina se savršeno slažemo.
Uvijek nam je pružao ljubav i podršku, i sjećam se da smo se uvijek osjećali voljeno i zaštićeno zbog njega.
Prije nekoliko večeri, dok sam slušala razgovor između mog očuha i mame, otkrila sam nešto što me duboko potreslo. Očuh je rekao da je svjestan da nije naš biološki otac, ali da ga pogađa kada ga ljudi podsjećaju na to. Ove riječi su me potpuno slomile; isplakala sam se kao nikada u životu. Osjetila sam da mu nikada nisam pokazala koliko mi znači i koliko cijenim njegovu ljubav i brigu.
Prije desetak godina, očuh je želio službeno usvojiti mene i brata te nam dati svoje prezime. Iako smo oboje bili sretni s tom idejom i željeli smo to, nisam pristala. Razlog je bio što sam se bojala da bih time mogla povrijediti svog biološkog tatu. On nas nije viđao često, možda jednom godišnje kada mu se htjelo, ali sam osjećala da bi mu bilo drago da ostanemo povezani s njim, iako se nikada nije puno angažirao.
Sada, dok razmišljam o toj odluci, osjećam duboko kajanje. Moguće je da sam povrijedila čovjeka koji nas je volio i koji je želio biti naš otac u pravom smislu te riječi. Očuh je uvijek bio tu za nas, pružao nam stabilnost i ljubav koju smo trebali, a moje oklijevanje da prihvatim njegovu ponudu moglo je značiti da nisam dovoljno cijenila sve što je učinio za nas.
Sada vidim da sam možda donijela pogrešnu odluku. Očuh je uistinu bio uz nas, ispunjavao je ulogu koju bi pravi otac trebao imati, a ja nisam bila dovoljno hrabra da priznajem i cijelim srcem prihvatim njegovu ulogu u našem životu. Taj razgovor koji sam čula me podsjetio na sve ono što očuh čini za nas i koliko je važan u našem životu. Možda će biti teško promijeniti prošlost, ali želim da zna da cijenim sve što je učinio i da se nadam da će on to razumjeti.
