Moj očuh je od trenutka kada je ušao u naš život prihvatio mene i mog brata kao vlastitu djecu. Već petnaest godina dijelimo divnu vezu i u zajedništvu se izuzetno dobro slažemo.
Nedavno, dok sam slušala razgovor između njega i moje mame, shvatila sam koliko je duboka njegova briga i ljubav za nas. Iako je svjestan da nije naš biološki otac, zasmetalo mu je kada ga drugi podsjećaju na to.
Ova spoznaja me duboko pogodila i emocije su me preplavile. Po prvi put, potpuno sam se otvorila i ispustila suze kao nikada do sad. Prošlo je mnogo vremena otkako sam ga prvi put upoznala, a možda nisam dovoljno naglasila koliko mi znači njegova ljubav i podrška.
Na pamet mi pada situacija sprije deset godina, kada je predložio da me i mog brata zvanično usvoji te nam da svoje prezime. U tom trenutku, osjećala sam da bi to moglo povrijediti mog biološkog oca, koji se u našem životu pojavljivao vrlo rijetko.
Zbog svoje odlučnosti da ne povrijedim biološkog tatu, u tom trenutku nisam bila spremna prihvatiti usvajanje. Sada, kada razmišljam o svemu, osjećam tugu jer sam možda povrijedila nekoga ko emocionalno investira u nas.
Očuh je bio tu za nas, pružao nam ljubav i podršku u trenucima kada naš biološki otac nije bio prisutan. Kroz sve ove godine, njegova prisutnost u našim životima bila je nezamjenjiva i ne želim da ga izgubi kao inspiraciju i uzor.
Shvatila sam koliko je važno otvoreno izražavati zahvalnost i ljubav onima koji nas bezuvjetno prihvaćaju.
BONUS ISPOVEST :
Jednog sunčanog jutra u malom selu okruženom zelenim brdima, mlada djevojka po imenu Ana odlučila je prošetati kroz šumu koja je bila nedaleko njenog doma. Oduvijek je voljela prirodu, a svaki put kada bi kročila u šumu, osjećala je kao da ulazi u drugi svijet.
Dok je hodala, slušala je šum lišća i pjesmu ptica. Vjetar joj je milovao lice, a sunčevi zraci su prolazili kroz krošnje drveća, stvarajući predivne uzorke svjetlosti na tlu. Ana je bila sretna; osjećala se kao dio ovog prekrasnog mjesta.
Nakon nekoliko minuta hodanja, naišla je na stari drveni most koji je vodio preko malog potoka. Oduvijek je čula priče o tom mostu, koje su govorile da je povezan s magijom. Zainteresirana, odlučila je preći most. Svaki korak bio je praćen tišinom, a ona je osjetila drhtaj uzbuđenja.
Na drugoj strani mosta, naišla je na malu livadu prekrivenu cvjetovima svih boja. U središtu livade stajala je prekrasna rijeka koja se vrtjela u zavojima. U tom trenutku, Ana je primijetila da se nešto sjaji na obali. Prišla je bliže i otkrila zlatnu narukvicu. Njezine oči su zasjale od radosti—za nju je to bio znak.
Ispod narukvice bila je mala poruka koja je glasila: “Oni koji traže ljepotu, naći će je.” Ana je shvatila da ljepota nije samo u stvarima koje možemo vidjeti, već i u trenucima koje doživljavamo. Ova avantura postala je neizbrisiv dio njezine uspomene. Započela je putovanje koje će trajati cijeli život—putovanje otkrivanja ljepote svijeta oko nje. Od tog dana, svaki put kad bi se vratila u svoju šumu, nosila bi sa sobom tu magiju i poruku, dijeleći je sa svima koji su htjeli slušati.
