NEKI DAN SAM PRETUKLA VLASTITOG MUŽA, ONO BAŠ KAO VEĆINA MUŠKARACA TUČE ŽENE….
Neki dan sam pretukla vlastitog muža, ono baš kako većina muškaraca tuče žene. Meni je Bog dao da sam krupnija i na kraju krajeva jača od mog muža, ali nisam imala hrabrosti da mu se suprotstavim kada me šamara i kada viče na mene. Danas je nezadovoljan kako se ponašam prema njegovoj mamici, MOJOJ SVEKRVI, počeo da viče i krenuo da me šamara, a onda sam prelomila, znam da sam krupnija, jača od njega i skupila sam neku hrabrost, skočila sam i tako ga isprebijala, da je počeo da moli da prestanem, jednostavno sam bila van sebe, nisam znala ni šta, ni gdje udaram, kasnije kada sam se smirila vidjela sam da sam mu razbila usnicu i arkadu.
Nekako mi je žao i ne bih to ponovila, ali opet sam sretna jer sam se suprostavila nekoj vrsti zla. Nadam da nakon ovoga što je dobio neću imati više problema i posavjetovala bih sve žene, oduprite se, ne dozvolite da se neko na vama iživljava i to bez ikakvog razloga.
BONUS ISPOVIJEST:
Sjedila sam na klupi u parku, okružena tišinom koja je ponekad bila teža od riječi. Svjetlost zalazećeg sunca obasjavala je lišće, ali u mom srcu vladala je tamna oluja. Život mi se činio kao beskrajna borba, a ja sam se često pitala gdje sam točno skrenula s puta.
Od malih nogu sam težila perfekcionizmu. Svaka ocjena, svaki uspjeh, svaki poklon od roditelja postali su pritisak koji nisam mogla podnijeti. S godinama, ta težnja me udaljila od prijatelja, obitelji i vlastitih snova. Umjesto da uživam u životu, bila sam zarobljena u začaranom krugu neprestane usporedbe s drugima.
Kada sam napokon shvatila da me ta potreba za savršenstvom guši, odlučila sam se promijeniti. Počela sam se otvoreno suočavati s vlastitim slabostima. Isprva je bilo teško; osjećala sam se ranjivo i nesigurno. Ali kako su dani prolazili, primijetila sam promjene. Postala sam svjesnija svojih emocija, a to je donijelo olakšanje.
Jednog dana, nakon što sam podijelila svoje misli s bliskom prijateljicom, shvatila sam koliko je važno imati podršku. Njezine riječi su me dotaknule; nije bilo važno jesam li savršena, već to što sam bila autentična. U tom trenutku, počela sam prihvaćati sebe s manama i vrlinama. Naučila sam da je život prekratak da bih se stalno brinula o tome što će drugi misliti.
Danas, dok pišem ovu ispravnu ispovijest, osjećam se slobodnije. Ne želim više biti rob svojih očekivanja. Umjesto toga, odabirem radost, ljubav i iskrenost prema sebi i drugima. Svaka borba ima svoj smisao, a ja sam napokon pronašla svoj put.
