Nakon što sam rodila trojke, otišao je uz rečenicu: “Shvatio sam da nisam spreman.” Plakala sam danima, a mama me je pokušavala utješiti pričajući o mojim novorođenim kćerkama. Polako sam se, uz podršku porodice, oporavljala od poroda i rastanka.
Djevojčice su rasle i često pitale za svog oca. Bilo im je teško, a ja sam im govorila: “Vratit će se sa poklonima.” Što sam im mogla reći? Još su bile male. Propustio je puno toga u njihovim životima, a s vremenom su shvatile da ne govorim istinu. Kada su napunile deset godina, konačno sam im rekla istinu.
Od tada, više nikada nisu pitale za svog oca. Samo se jednom pojavio na našim vratima, želeći ih vidjeti. Tada su sve tri stale ispred vrata i rekle mi da zatvorim. Sa osmijehom, poslušala sam ih. “Žao mi je, ali su naučile da žive i bez tebe.”
BONUS ISPOVEST :
**Ispovest**
Svakodnevno se budim s osjećajem nelagode koji se uvukao u moju dušu. Iako na površini izgledam kao obična žena, s poslom, prijateljima i životom koji bi mnogi smatrali uspješnim, u meni se iznutra vodi bitka koju ne mogu nikome otkriti. S druge strane, zbog te borbe osjećam da me nosi na krilima nečega što mnogi ne bi mogli ni zamisliti.
Moje ime je Ana, i imam 32 godine. Odrasla sam u malom gradu gdje su ljudi uvijek gledali jedno drugo kroz kapsulu svojih očekivanja. Odrasla sam s vizijom urednog života, stabilnog posla i savršene obitelji. Međutim, život, kao što to obično biva, donio je svojevrsni kaos. Nakon nekoliko godina zaposlenja u korporaciji gdje sam radila od jutra do mraka, shvatila sam da me uspjeh ne ispunjava. Sve što sam postigla činilo se kao prazna pobjeda.
Svaki dan postajala sam sve umornija, ne samo fizički, nego i emocionalno. Svi su ti sastanci, e-mailovi i beskrajni rokovi počeli su me gušiti dok sam se borila protiv osjećaja frustracije i nezadovoljstva. Osjećala sam se kao marioneta koju su vodili tuđi interesi, a ne vlastite strasti. U mojim mislima postojala je slika žene koja vodi uspješan blog, koja dijeli svoje misli i iskustva, koja putuje i istražuje svijet. Ali kako da se usudim? Kako da ostavim taj “siguran” posao i zakoračim u nepoznato?
Tad se dogodila jedna neshvaćena prekretnica. Pala sam u duboku depresiju koja me primorala da se suočim s nakon sve više gorčine u svom srcu. Posjećivala sam psihologa koji mi je pomogao otvoriti oči i sagledati istinu mog postojanja. Kroz razgovore, shvatila sam koliko sam često živjela prema očekivanjima drugih, a ne prema vlastitim željama. Ta spoznaja postala je ključna točka mog emocionalnog oporavka.
Počela sam pisati. Svaku večer, nakon što bi dan završio, uzela bih olovku i papir te iznosila sve ono što nisam mogla izgovoriti naglas. Svaka rečenica bila je oslobođenje, svaka misao potvrda postojanja. Pisanje mi je otvorilo vrata kreativnosti o kojoj sam godinama sanjala, a koje su mi se činile kao nedostižni san. Ponekad sam se bojala što bi drugi rekli kada bi saznali, ali onda bih se sjetila da mi je ovo putovanje važno samo zbog mene.
S vremenom, moja pisanja su postala dio mene. Počela sam razmišljati o tome kako bih mogla pretvoriti svoju strast u stvarnost. Danas, nakon puno mjeseci lutanja i unutarnje borbe, odlučila sam napustiti svoj posao i posvetiti se pisanju punim srcem. Iako još uvijek ne znam gdje će me to odvesti, osjećam da konačno živim svoj istinski život, a ne neki odraz onoga što drugi očekuju od mene.
U ovoj ispoštenoj priči nema savršenstva, ali postoji snaga u ranjivosti. Učenje prihvaćanja sebe i svojih snova donijelo mi je mir. Ova ispovest je moje svjetlo u tami, moj poziv na život pun strasti. Ponekad je potrebno proći kroz mrak da bismo došli do svog vlastitog svjetla.
