Moja supruga me vara već gotovo tri godine, s mlađim muškarcem koji je par godina ispod nas. Zanimalo me, koliko god to teško bilo, kako joj je uspjelo sakriti to od mene, ali ubrzo su se stvari počele povezivati, i postalo mi je jasno da nešto nije u redu.
Kada sam prvi put saznao, osjećao sam potrebu da joj se suprotstavim i završim naš brak, ali sam se odlučio drugačije postaviti. Umjesto toga, odlučio sam šutjeti i izdržati.
Trpim sve te sitne znakove njezina preljuba, iz straha da će moje kćerke, koje su još uvijek tako male – starosti tri, pet i osam godina – patiti zbog toga.
Njihova sreća mi je na prvom mjestu, a razvod bi mogao značiti da odrastaju bez obaju roditelja na okupu, što je nešto što želim po svaku cijenu izbjeći.
Na sreću, nitko osim mene ne zna za njezinu nevjeru. Ta tajna će, čini se, umrijeti sa mnom. Također, smatram da će se moji roditelji, posebno moja majka, truditi da zaštite našu obitelj, pa sam prilično siguran da ne zna ništa o svemu ovome.
I dok sjedim i svjedočim tom ludilu, osjećam se kao neodvojivi dio nečega što smatram prolaznim. Ova situacija nije idealna, ali…
Nadam se da će s vremenom sve ovo proći. Možda moja supruga shvati koliko smo zajedno izgradili i koliko znači naš brak. Želim vjerovati da će se posvetiti našoj obitelji i da ćemo u starosti uživati zajedno, gledajući naše kćerke kako postaju sretne i uspješne žene.
Iako se možda drugi ljudi pitaju zašto ostajem u ovoj situaciji, ja to ne doživljavam kao slabost. Radije bih sebe nazvao žrtvom okolnosti, s namjerom da zaštitim ono što je za mene najvažnije.
Iako se sve ovo čini kao teška borba, ja sam se naučio nositi s tim. Ponekad mi je teško, ali duboko u sebi, imam nadu. Ne želim biti osoba koja će uništiti obitelj zbog nečega što mislim da bi moglo biti privremeno.
U životu, kao i u najkompliciranijim situacijama, ponekad je najbolje sačekati pravi trenutak da se stvari razjasne. Nadam se da će taj trenutak doći, i da ćemo jednog dana gledati unazad s osmijehom.
