Danas sam saznao da moja mama vara tatu. Šok je bio ogroman, ali kada sam saznao s kim – mojim najboljim drugom – potpuno sam se ukočio.
Bilo mi je teško povjerovati. Uvijek je govorila da ga doživljava kao sina, a sad ovo. Ne znam koga više mrzim: nju ili njega. Bio je kao brat. To je odvratno.
BONUS ISPOVIJEST:
Danas osjećam potrebu podijeliti svoju priču, možda da je stavim na papir kako bih sebi olakšala. Oduvijek sam bila osoba koja se trudila udovoljiti drugima, često zanemarujući vlastite potrebe i osjećaje. Iako to može zvučati plemenito, zapravo je dovelo do velike unutarnje borbe koja me iscrpljuje.
Već nekoliko godina sam bila bliska prijateljica s Marijom. Uvijek sam bila tu za nju kada bi prolazila kroz teške trenutke. Bila sam joj podrška kada su joj roditelji prolazili kroz razvod, slušala sam je kada se osjećala nesigurno zbog posla, i uvijek sam bila spremna pomoći bez obzira na vlastite obaveze. U početku je to bilo ispunjavajuće, jer sam osjećala da čini dobru stvar. No, kako su mjeseci prolazili, shvatila sam da sam se izgubila u toj ulozi.
Posljednjih mjeseci sam osjetila kako se pritisak povećava. Marija je prolazila kroz još jedan težak period, i dok sam joj pokušavala pomoći, osjećala sam se kao da tonem u vlastitim problemima. Nije to bila samo emocionalna iscrpljenost; osjećala sam se fizički umorno, a svaki put kada bih trebala stati i razmisliti o sebi, osjećala sam krivnju. Krivnju što mislim na sebe, dok je ona prolazila kroz pakao.
Jednog dana, došla sam kući s posla, sumnjajući u sve. Umorna sam sjedila na kauču, promatrajući zidove svog stana, koji su nekada bili moj utočište, a sada su se činili kao zatvor. U tom trenutku, odlučila sam da moram nešto promijeniti. Ne zbog Marije, već zbog sebe. Odluka nije bila laka, ali osjećala sam da je neophodna.
Pitala sam se: “Što zapravo želim? Što me čini sretnom?” Počela sam istraživati svoje interese, ponovno sam se počela baviti hobijima koje sam zapostavila — slikanjem i pisanjem. Ova otkrića bila su poput svjetlosti na kraju tunela. Počela sam postavljati granice. Rekla sam Mariji da ne mogu uvijek biti dostupna, i da je važno da i ona nauči brinuti se o sebi. I, iznenađujuće, nije se naljutila. Naprotiv, čini se da je shvatila koliko je važno da i ona preuzme odgovornost za svoje emocije.
Taj trenutak olakšanja donio mi je novu snagu. Naučila sam da nije sramota postaviti sebe na prvo mjesto i da to ne znači da manje volim druge. Sada, kada se susretnem s izazovima, znam da prvo moram osluškivati svoje potrebe. U konačnici, sreća dolazi iznutra, a jedino ako brinem o sebi, mogu biti tu za druge.
Hvala ti, dnevniče, što si moj svjedok u ovom putovanju. Nadam se da ću nastaviti rasti i učiti kako biti bolja verzija sebe.
