Ja sam muslimanka, a moj muž dolazi iz miješanog braka između muslimana i katolkinje. Kada sam mu rekla da planiramo svadbu, moj otac je rekao: “Neću doći.”
Nema veze, tata, neće ti biti drago, ali život ide dalje.
Na kraju, nije došao. Njegova mama bi više voljela da sam se zvala Vesna ili Ana, ali uopće nas to ne dotiče.
Nakon dvije godine, otac mi je konačno dao blagoslov, nakon dugog razmišljanja. Njegova majka još uvijek nije prihvatila našu vezu.
Ali, šta ćemo? Nismo ovdje da bismo se svima svidjeli. Naša ljubav je jača od svih predrasuda, a obje bake obožavaju svoje unuče.
BONUS ISPOVEST:
Jednog sunčanog jutra, dok sam šetala uz rijeku, sjetila sam se svoje mladosti i svih onih nevjerojatnih trenutaka koji su oblikovali moj život. Bilo je to vrijeme kada su snovi bili veliki, a brige male. Cvrčci su pjevali, a miris cvijeća ispunjavao zrak. U tom trenutku, osjećala sam potrebu podijeliti svoju ispovijest – priču o vlastitom putovanju, o otkrićima i lekcijama.
Kao tinejdžerica, uvijek sam bila uzbuđena zbog ideje o budućnosti. Sanjala sam o putovanjima, ljubavima i uspjesima. Međutim, život nije uvijek išao prema planu. Prvi veći udarac došao je kada sam izgubila svog oca. Imala sam samo petnaest godina. Taj događaj ostavio je neizbrisiv trag na mom srcu. Naučila sam o prolaznosti života, o tome koliko je važno cijeniti svaki trenutak. Tuga me promijenila, ali također me potaknula da tražim unutarnju snagu.
Nakon gubitka, bila sam izgubljena. Zapitala sam se hoću li ikada moći ponovno osjetiti sreću. No, kako su dani prolazili, shvatila sam da moram pronaći svoj put. Učila sam da se emocionalna bol može prevesti u nešto konstruktivno. Počela sam pisati. Svaka riječ na papiru bila je kao lijek za moju dušu. Pisano je postalo moje utočište, mjesto gdje sam mogla izraziti svoje misli, osjećaje i strahove.
Na fakultetu sam se orijentirala prema psihologiji, nadajući se da bih mogla pomoći drugima koji prolaze kroz slične boli. Svaka priča koju sam slušala bila je inspiracija, a svaka suza koju sam obrisala nosila je težak teret, ali i nadu za bolju budućnost. Tijekom tog putovanja, shvatila sam koliko je važno razumjeti sebe prije nego što pokušamo razumjeti druge.
Nakon diplome, život me odveo na različita mjesta. Radila sam s djecom, mladima, pa čak i s starijim osobama. Svaki dan je bio nova prilika za učenje. Stekla sam prijatelje za koje znam da će zauvijek ostati u mom srcu. Njihove priče su me oblikovale. Naučila sam mnogo o ljubavi, suosjećanju i otpornosti.
Danas, dok sjedim uz rijeku, razmišljam o svemu što
