Moja mama nas je napustila kada sam imala samo četiri godine, a moja sestra bila je još samo beba. Udala se za komšiju i s njim otišla u Australiju, ostavljajući nas iza sebe. Tata je brinuo o meni i sestri nekoliko godina, ali onda se i on ponovo oženio. Od tada, počeo nas je sve više zapostavljati, a kada je njegova nova supruga dobila sina, odlučio je da nas smesti u dom za nezbrinutu decu.
Tako smo se našle u situaciji u kojoj nismo želele biti, osećajući se odbačenima, kao da smo neki teret. Pet godina u domu bile su izuzetno teške; često sam razmišljala o tome da odem iz ovog sveta, misleći da se ne može ništa gore dogoditi. A onda se desilo nešto što sam se najviše bojala — moja mlađa sestra je otišla.
Jedna porodica je usvojila moju sestru, koja je za mene bila zapravo sve. U tom trenutku sam shvatila koliko je život nepredictivan i da su pred mene stavljene još teže borbe.
U vrijeme puberteta, krenula sam na put koji me odveo prema mračnim i teškim trenucima. U početku je sve izgledalo uzbudljivo, ispunjeno trenucima sreće i ljepote, ali taj osjećaj je s vremenom nestajao, ostavljajući samo tešku tjeskobu. Prije dvije godine, odustala sam od životnog okvira koji su mi moji roditelji postavili, bježala od pravila koja su mi nametali, i tako sam se našla na ulici, suočena s posljedicama vlastitih odluka.
Sada prolazim kroz teške i često sramotne situacije, radeći poslove koje društvo često ne prihvaća. Preživljavam, ali taj način života nosi sa sobom osjećaj gubitka i bolnu svjesnost da život može biti znatno drugačiji. Svaki dan se borim s izazovima, pokušavajući pronaći smisao u svemu što radim. Unatoč tome, strah me obuzima, jer duboko u sebi znam da ovo nije kraj moga putovanja – bojim se da su pred mnom još teži trenuci.
Ponekad, kada se odvojim od stvarnosti, sklonim se na društvene mreže. Gledam profile djece onih roditelja koji, čini se, ne znaju za brige. Njihovi životi su ispunjeni ljubavlju, pažnjom i bezbrižnošću koju sam i sama nekada imala. Gledam kako se njihovi snovi ostvaruju, dok se ja osjećam zarobljena u stvarnosti od koje bježim svaki dan, često gubeći nadu.
I moja sestra i ja smo mogle imati tu ljubav i sreću, no život nas je odveo na drugačiji put, onaj koji nije ispunjen toplinom i podrškom. Umjesto toga, svaki dan se borim s osjećajem gubitka i nostalgijom za onim što smo mogle imati. Osjećam se usamljenom u toj borbi, dok drugi uživaju u spoju obitelji i ljubavi, koju sam ja nažalost izgubila.
Moram pronaći način da preokrenem svoj život, da se borim za budućnost koja će mi omogućiti da se ponovno osjećam voljeno i cijenjeno. Vrijeme je da se zajedno suočimo s mračnim dijelovima prošlosti i počnemo graditi nešto novo. Jer, iako se čini da je putovanje teško, vjerujem da postoji nada, a ja se neću predati dok ne pronađem svjetlost na kraju tunela.
