Zavoljela sam ga bez da sam to primijetila. Bio je moj najbolji prijatelj, oslonac u teškim trenucima, smijeh u danima kada je sve izgledalo sivo. Provodili smo sate razgovarajući, dijeleći snove, strahove i tajne. Kako je vrijeme prolazilo, osjećaji su se počeli mijenjati. Odjednom, ono što je bilo prijateljstvo postalo je nešto dublje, nešto za što sam mislila da je samo fantazija. Bilo je neizbježno, jednostavno ga nisam mogla prestati voljeti.
Kada je on konačno priznao svoje osjećaje, srce mi je zatreperilo od sreće. Osjećala sam se kao da sam pronašla svoje mjesto u svijetu. Zajedno smo prolazili kroz život, podržavali jedno drugo i gradili predivne uspomene. Svaka poruka koju bi mi poslao, svaki pogled, činili su da se osjećam voljeno i cijenjeno. U tom trenutku, mislila sam da ništa ne može stati na put našem sretnom završetku.
Ali život je, naravno, imao druge planove. Njegov posao ga je odveo daleko, stotinu kilometara od mene. Tada su se počeli javljati problemi. On se suočavao s izazovima i pritiscima koje nisam mogla razumjeti izdaleka. S druge strane, ja sam osjećala kako se udaljavamo. Zamišljala sam ga kako se bori s tjeskobom, s mutnim ljudima, a osjećala se bespomoćno. Stres i tuga postali su naši novi suputnici.
Umjesto da ga podržim, nesvjesno sam iskalila svoju bol na njemu. Svaka poruka koju sam mu slala bila je obavijena u strah i nesigurnost. Često sam ga kritizirala, a on je sve više tonuo pod težinom tih riječi. Znam da nije bio kriv, ali osjećala sam se napušteno. Ponekad bih se zapitala da li mu uopće značim nešto. Svaka svađa bila je poput noža u srce, ali nisam znala kako to promijeniti.
Jednog dana, jednostavno mi je rekao da ne može više. Njegove riječi bile su poput udarca u stomak. Ostavio me, i taj trenutak osjećala sam kao da mi je cijeli svijet pao na glavu. Bez njega, osjećala sam se izgubljeno, kao da su mi oduzeli svaki razlog za sreću. Sve ono što smo gradili, svi oni trenuci puni ljubavi, činili su se kao daleki san.
Sada, sjedim ovdje, sama, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Svaka uspomena na njega budi tjeskobu, a svaki tren bez njega čini se kao vječnost. Pitam se hoću li ikada moći nastaviti dalje. Kako se oporaviti kada si izgubio nekoga tko ti je bio sve? Ne znam hoću li ikada ponovno povjerovati u ljubav. Sve što želim je da mu se vratim, da mu kažem koliko mi znači, ali sada, čini se da je kasno. Ovaj gubitak boli više nego što sam ikada mogla zamisliti.
U ovoj tami, nadam se da ću pronaći snagu da krenem dalje, ali svakim danom postajem sve više umorna od borbe. Neka se barem nađe mir, i neka se jednom opet sretnemo, i možda, samo možda, naš put ne bude zauvijek zatvoren.
