Krenuo si iz Srbije u potrazi za boljim životom i našao si svoj kutak negdje na zapadu. Prije nego što si otišao, oslobodio si se svake ogorčenosti prema svojoj domovini, u nadi da će ti to olakšati put. Našao si skromni stan od 40-50 m², te posao smješten 50 km od tvoje nove adrese. Svako jutro ustaješ u 05:00 i vraćaš se kući u 17:00.
Iako je plata solidna, teško je potrošiti novac jer ti je glavni cilj da zaradiš i štednja postane prioritet. Kafići, okupljanja s prijateljima, pečenje i kasni noćni izlasci su stvar prošlosti. Večer završava najkasnije do 21:00, a dani prolaze u ubrzanom ritmu. Godine se svode na brojeve na bankovnom računu, koji ti govore da si na dobrom putu, ali tvoje srce ostaje prazno dok prolaziš kroz rutinu bez pravog življenja.
Svi se pitaju kako to da drugi izgrade svoje snove u Srbiji, dok si ti nekad bio ljut na sve to. Dok si na zapadu, svakodnevno radiš, a vikendi postaju prilika da dodatno zaradiš novac. Plata je pristojna, to je jasno. S nestrpljenjem očekuješ godišnji odmor da se vratiš u rodnu grudu, da završiš projekte oko kuće i dogovoriš nove poslove sa majstorima. Godišnji odmori prolaze, vraćaš se u svoj mali stan, ali si se već navikao na to. Godine prolaze, kuća u Srbiji postaje sve veća i lepša, dok ti sve ređe dolaziš da uživaš u njoj. Ove godine odlučuješ da nećeš putovati – troškovi su previsoki, a tvoj budžet se baš i ne puni.
Djeca više ne dolaze u Srbiju jer rijetko koga poznaju, a ni ne znaju što bi tamo radili sada kada su baba i deda umrli. No, ti i dalje neumorno radiš, jer želiš osigurati budućnost kada odeš u penziju, a ta penzija dolazi brže nego što si mogao zamisliti. I evo te, kao penzioneru, vraćaš se u Srbiju u svoju veliku vilu, nadajući se da ćeš konačno uživati u boljem i ljepšem životu. Međutim, strah te obuzima jer se osjećaju čudne senzacije oko srca. Pred tobom su posljednje godine, ispunjene neizvjesnošću po pitanju zdravlja, a na tvojim plećima ostat će teret održavanja 400 m² predivne vile.
Svi ti trenuci kada smo zamišljali bolji život, često završavaju sa sjetom. “Kad već nisam ja doživio sreću, neka barem djeca imaju priliku”, mislimo. No, sada, ta odrasla djeca, uspješni ljudi raštrkani po svijetu, sa sve udaljenijim vezama prema domovini, suočavaju se s teškom odlukom. Vila, simbol ljubavi i sjećanja njihovih roditelja, postaje teret koji moraju prodati kada dođe trenutak rastanka.
Negdje daleko, u hladnim metropolama poput Frankfurta, Kopenhagena ili Berlina, nekadašnji dom ostaje prazna uspomena na tople porodične veze. Nova lica u toj vili, vlasnici koji nisu okusili život u Srbiji, nastavljaju dalje, nesvjesni svih priča koje su zidovi mogli ispričati. I tako, naša želja za boljim životom često završava u najmu ne
