“Jutros sam slučajno naletjela na muža s nekom djevojkom. Stajala sam na semaforu čekajući zeleno svjetlo.
Prošli su pored mene autom, smijali se i razgovarali. Sačekala sam nekoliko minuta i nazvala ga da pitam gdje je.
Rekao je da je na potpuno drugom kraju grada. Sjela sam u jedan restoran da se sabrem nakon iznenađenja, jer nisam znala kako se osjećam. Onda mi je naišla sjajna ideja.
Pozvala sam simpatičnog konobara i zamolila ga da se slikamo zajedno. Fotografiju sam poslala njemu.
Spakovala sam neke osnovne stvari i otišla kod drugarice. Još uvijek ne znam kako se točno osjećam.
Pretpostavljam da će me stvarnost udariti tek sutra. Zove, ali se ne javljam. Piše poruke, ali ih ne otvaram.”
**Naslov: Neobično prijateljstvo**
U malom selu okruženom gustim šumama i mirnim rijekama živjela je djevojčica po imenu Lara. Imala je deset godina i svakodnevno je sanjarila o avanturama koje bi doživjela izvan granica svog malog svijeta. Njene najdraže prijateljice bile su mačka Mimi i mali pas Beni, koji su je pratili u svemu. Lara je bila sretna, ali u srcu je osjećala da joj nedostaje još nešto.
Jednog sunčanog jutra, dok je istraživala šumu blizu svog doma, Lara je primijetila neobičnu sjenu kako se kriomice kreće među stablima. Zaintrigirana, odlučila je istražiti. Kada je prišla bliže, shvatila je da se radi o malom vuku, koji nije izgledao prijeteće. Imao je krzno zlatne boje i velike, tužne oči. Lara je osjetila da mu je potrebna pomoć.
“Zdravo, mali vuk!” rekla je Lara hrabro. “Što ti se dogodilo?”
Vuk je sramežljivo pogledao prema njoj, ali nije pobjegao. Umjesto toga, prišao joj je polako. Lara je primijetila da mu je šapa povrijeđena. Odluka je bila brza; čučnula je uz njega, iščupala dio odjeće i pažljivo obavezala njegovu šapu. Vuk je to strpljivo podnio, a iz njegovih očiju Lara je mogla pročitati zahvalnost. U tom trenutku, njih dvoje su postali
nerazdvojni.
Lara je nazvala vuka Luna i svaki dan su se zajedno družili. Odlazili su u šumu, istraživali, trčali i igrali se. Lana je učila Lunu kako biti manje sramežljiv i više uživati u ljudskim društvima. Ubrzo su svi u selu čuli za njihovo prijateljstvo, ali mnogi su bili skeptični. “To je vuk, ne možeš se prijateljiti s njim!”, govorili su.
No, Lara je znala da njegov karakter nije opasan. Luna je s vremenom zavoljela Laru, kao što je ona voljela nju. Njen strah se pretvorio u povjerenje i ljubav. Djevojčica je bila pažljiva, nikada nije dozvolila da Luna dođe u sukob s drugim životinjama ili seljanima.
Jednog dana, kada je selo posjetila ekipa lovaca s namjerom da uhvate vuka, Lara je znala da mora zaštititi Lunu. Trčala je prema lovcima, vrišteći: “Molim vas, ne dirajte Lunu! On je moj najbolji prijatelj i nije opasan!”
Lovci su se zaustavili, zbunjeni. Međutim, njihova odlučnost nije jenjavala. Ali, Lara je bila hrabra. Stala je između Lune i lovaca, ne dopuštajući da ga uzmu. “On pripada ovom selu! Pomoći će nam da se oslobodimo divljih životinja koje nas napadaju!”
U trenutku iznenađenja, jedan od lovaca je primijetio Lunu i shvatio da je stvarno divan vuk. Nakon što su razgovarali i razmijenili mišljenja, lovci su shvatili da je Luna prijatelj, a ne neprijatelj.
Selo se promijenilo, i svi su naučili važnu lekciju o prijateljstvu i povjerenju. Lara i Luna su postali simbol hrabrosti i zajedništva, i njihovo neobično prijateljstvo ostalo je u srcima svih mještana zauvek.
