Bila sam u devetom mjesecu trudnoće kada me suprug napustio. Otišao je sa mlađom ženom u drugi grad, ostavivši mene i naše dvije kćerke, a treća beba bila je na putu. U početku sam se nadala da će se vratiti, ali on se nikada nije javio. Tada sam postala samohrana majka troje djece.
Svakodnevno sam se suočavala s izazovima kako bih svojim kćerkama pružila što bolji život. Radila sam po 16 sati dnevno kako bih im osigurala odjeću, hranu, knjige, i sve što im je bilo potrebno. Ruke i noge su mi bile pune žuljeva koji nisu stigli zarasti prije nego što bi se pojavili novi.
Kako su godine prolazile, patnja je postajala sve veća. No, jednog dana sam slučajno upoznala muškarca kojeg je žena, koju je volio kao Boga, napustila jer nije mogao imati djece – bio je sterilan. Naš susret nije odmah prerastao u ljubav, jer je za nas oboje bilo prekasno za istinsku ljubav, ali smo se međusobno poštovali i bilo nam je lijepo zajedno. Najvažnije, prihvatio je moje kćerke kao svoje, a i one su njega prihvatile s ljubavlju.
Konačno, nakon pet dugih godina borbe i neizvjesnosti, uspjela sam pronaći mir. Više ne ležim budna noću razmišljajući o budućnosti i brigama koje donosi sutra. Sada konačno mogu mirno spavati, znajući da su moja djeca sretna i voljena. Moja najmlađa kćerka, koju sam rodila nakon što nas je suprug napustio, sada raste u domu punom sigurnosti i topline.
Ovaj novi muškarac nije zamjena za ono što sam izgubila, ali je postao važan dio našeg života, donoseći nam stabilnost i osjećaj sigurnosti. Iako više ne mogu voljeti onako kako sam nekad mogla, zahvalna sam na poštovanju i razumijevanju koje dijelimo. Moje kćerke su sretne, a to mi je najvažnije. Nakon svih ovih godina borbe i žrtvovanja, konačno osjećam da je naš život krenuo u boljem smjeru.
BONUS ISPOVIJEST:
