Vjerovali ili ne, taj dan, kada sam na svijet donijela naše prvo dijete, obilježio je nesporazum koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Bilo je to jutro, sunce se probijalo kroz prozor, a ja sam se pripremala za najvažniji trenutak u svom životu. Moj muž me odvezao u bolnicu, a ja sam bila uzbuđena i pomalo nervozna, kao svaka buduća majka.
Dok smo putovali, naglasila sam mu kako ne želim da zove nikoga od naših roditelja sve dok ne dobijem bebu. No, nisam željela samo da izbjegnem smetnje, već sam smatrala da želim podijeliti tu radosnu vijest u svom trenutku i na svoj način.
Nakon nekoliko sati, ujutro oko devet, dogodilo se ono što sam čekala – rodila sam sina. Moj muž je bio uzburkan od radosti kada je ušao u sobu da vidi nas dvoje, a ja sam odmah osjetila potrebu da podijelim taj trenutak sa našim porodicama.
Rekla sam mu da sada može nazvati svoje roditelje i obavijestiti ih o dolasku našeg malog. Međutim, njegova reakcija me iznenadila.
Umjesto očekivane sreće, on je samo kratko rekao da je nazvao svoje, ali da su oni oni koji će obavijestiti moju porodicu.
Tada sam osjetila kako mi se srce stisnulo. Nisam mogla vjerovati da nije imao više hrabrosti da kao zet nazove moje roditelje i obavijesti ih da su postali bake i djed. U tom kritičnom trenutku, osjećala sam se odbačeno i nevažno.
Prihvatila sam to, kako moram učiniti nešto. Uzevši svoj telefon, odlučila sam nazvati svoju mamu putem Vibera. Porodica je važna i željela sam da ona vidi svog unuka, iako njegovoj porodici neće biti teško čekati da ga upoznaju.
Moj muž nije bio sretan zbog mog poteza. Pomislila sam da će se usput sjetiti i smiriti, ali umjesto toga, on se naljutio. Odbio je razgovarati sa mnom cijeli dan, iako je to bio dan kada smo postali roditelji.
Čudno je bilo jer je radost rođenja novog života bila zamijenjena riječima nesporazuma i razočaranja. Iako sam bila sretna, srce mi je bilo ispunjeno tugom.
Tog dana sam naučila koliko je komunikacija važna, čak i u trenucima najveće sreće.
BONUS :
Naravno! Evo kratke priče inspirirane vašim zahtjevom, s naslovom “Vic o Muji”:
—
U malom selu živio je Mujo, poznat po svojim duhovitim vicevima i smijehu koji je širio svuda oko sebe. Jednog dana, Mujo se odlučio da ide u grad da proda svoju staru kravu. Putem sreće Hasu, svog najboljeg prijatelja.
“Ma, Haso, gdje ideš?” pita Mujo.
“Idem do grada malo da se prošećem. A ti?” odgovara Haso.
“Idem prodati kravu!” ponosno izjavljuje Mujo.
“Prodati kravu? A zašto, bolan Mujo?” pita Haso, zbunjen.
“Pa, što bih je čuvao kad mi ne daje mlijeka. Bolje da dobijem nešto novaca!” objašnjava Mujo.
I tako su krenuli zajedno prema gradu. Dok su hodali, Mujo iznese svoju filozofiju o životu.
“Haso, znaš li ti da samo čovjek bez mašte ne može sanjati?”
Haso ga pogleda s osmijehom i odgovori: “A ja, Mujo, uvijek sanjam. Sanjam da imam puno novca da kupim sve što poželim!”
Mujo se nasmije: “E, što ti je, Haso! A znaš li ti da ti bogatstvo ne donosi sreću?”
“Kako to misliš?” upita Haso, iznenađen.
“Pa, kada postaneš bogat, onda ti svi dolaze s raznim zahtjevima. Ne znaš tko su ti pravi prijatelji!” reče Mujo.
Haso klimne glavom, a njih dvojica nastave put. Kada su stigli u grad, Mujo brzo pronađe kupca za svoju kravu.
Kupac mu ponudi 300 maraka, a Mujo odmah pristane. Kada su završili s poslom, Mujo ponosno kaže: “Eto, Haso, sad imam 300 maraka!”
Haso se nasmije: “Sad možeš ostvariti svoj san!”
Mujo ga pogleda i kaže: “Ma kakvi, Haso! S ovih 300 maraka kupit ću dva crva za pecanje!”
Haso se nasmije i komentira: “Pa možda ćeš, barem, imati nešto novo i zanimljivo! A ja ću opet doći s tobom pecati!”
Oboje su se nasmijali, shvaćajući da su pravi prijatelji dovoljni za sreću, neovisno o novcu ili materijalnim stvarima.
—
Nadam se da vam se svidjela priča! Ako želite nešto drugačije, slobodno recite!
