Moja svekrva često mi je davala svoj telefon da joj obrišem poruke, jer nije znala kako to da uradi sama.
Jednom prilikom, slučajno sam primijetila poruku koja je počela imenom mog muža, a kako su im brojevi gotovo identični, odlučila sam da je otvorim.
U poruci je stajalo: “Hej, ćao, u gradu sam. Tvoja mama mi je dala tvoj broj da se čujemo i možda odemo na kafu ako si zainteresovan.” Odgovor moje svekrve bio je: “Izvinjavam se, umjesto njegovog broja, poslala sam ti svoj. Molim te, nemoj mu reći da sam ti ja dala kontakt.”
Radi se o njegovoj bivšoj koja živi u inostranstvu. Ja sam trudna, i u braku smo već šest godina. Kako da se suočim s ovom situacijom?
BONUS ISPOVEST
**Ispovest**
Utiha večernjeg mraka obavija me poput starog kaputa, dok sjedim sam na klupi u parku. Zrak je prohladan, ali me to ne smeta. U ovom trenutku, sve što želim je osjetiti težinu svojih misli, svjetlost svojih sjećanja i onaj čudan osjećaj koji me često preplavi kada se suočim s vlastitom usamljenosti.
Decembar je u gradu. Obasjan bljeskovima lampica, ukrašen vjenčićima od zimzelenog bilja, no u meni je praznina koja ne dopušta da sve te boje dopru do mog srca. Zima donosi mir, ali i sjećanja na dane kada sam se osjećala voljeno i cijenjeno. Danas, međutim, stojim na raskrižju svoje prošlosti i budućnosti, razmišljajući o svemu što se dogodilo.
Prije nekoliko godina, bila sam drugačija osoba. Imala sam snove, ambicije i ljude oko sebe koji su me podržavali. Sanjala sam o tome da postanem uspješna umjetnica. Slikanje mi je donosilo sreću i ispunjenje; svaki potez četkice bio je način kako izražavam sebe. No, život nije uvijek onakav kakvim ga planiramo. Nakon što sam završila fakultet, suočila sam se s teškoćama. Potraga za poslom u kreativnoj industriji bila je mnogo teža nego što sam mislila.
Osjećala sam se kao da me život gura u stranu, izvan svog kursa. Odbijena sam više puta nego što računam, a s svakim odbijanjem, osjećala sam kako mi se snovi sve više udaljavaju. Prijatelji su se počeli udaljavati, svatko zauzet svojim životima i brigama. Počela sam se zatvarati u sebe, boje su postale mutnije, a inspiracija je izblijedjela. Tada se pojavila misao koja me progonila: “Nisi dovoljno dobra.”
Postala sam žrtva vlastitih sumnji. Uzimala sam sve te poraze kao osobne tragedije, zaboravljajući da je odbijanje samo dio svakog puta. Iako sam se trudila, propadala sam dublje u ponor vlastite tjeskobe. Također, gubila sam kontakt s vlastitim emocijama, povukavši se od ljudi koji su mi nekad bili važni.
Ali danas, dok sjedim ovdje, shvaćam da je možda vrijeme da se pomirim sa sobom. Da prihvatim svoj put, sa svim njegovim neravnim dijelovima. Odlučila sam se ponovo posvetiti umjetnosti, ne zbog drugih nego zbog sebe. Bez pritiska da budem najbolja, nego s jedinom željom da iskažem ono što osjećam.
Sjedim na klupi i osluškujem zvukove noći. Osim svog tjeskobnog srca, čujem ptice koje se vraćaju u gnijezda, vjetar koji šuška kroz grane drveća i daleki smijeh prolaznika. Osjećam kako se nešto u meni budi. Nikad nije kasno za novi početak. I možda, samo možda, ono što tražim leži unutar mene, na dohvat ruke. Vjerujem da ću ponovno pronaći svoju boju.
