Nažalost, ostala sam bez svoje majke u trenutku kada me je donijela na svet, gubići život u bolnici. Moj otac me se te večeri odrekao i odlučio da se ne brine o meni. Na sreću, baka i deka sa majčine strane su me uzeli pod svoju zaštitu da ne završim u domu. Odrasla sam uz baku, dok je deka preminuo kada sam imala samo osam godina. Moja baka je bila moj najveći oslonac i sve je učinila da mi pruži bolji život, često se odričući svega za mene.

U međuvremenu, moj tata je započeo novi život sa drugom ženom i dobio djecu, dok sam ja ostala potpuno zaboravljena. Međutim, pre nekoliko dana, primila sam zahtev za prijateljstvo na Facebooku od njega, nakon 25 godina potpunog odsustva iz mog života. Bilo mi je veoma čudno da se upravo sada, kada sam diplomirala na medicinskom fakultetu uz podršku bake, on pojavio.

Razumem da ponekad mrzim samu sebe što sam deo porodice koja je tako hladna i bezosećajna. Jasno mi je da moj tata sada možda traži neku korist ili način da se oslobodi krivice, ali ja nisam spremna da mu pružim priliku. Odbila sam njegov zahtev i ni na trenutak ne žalim zbog toga. Zaslužila sam mnogo više od nečije površne pažnje, i ponosna sam na sve što sam postigla uz pomoć svoje voljene bake.

**Istinita ispovest**

Moje ime je Ana i imam 28 godina. Ova priča koja će uslediti deo je mog života koji nikada neću zaboraviti. Ispovest počinje pre nekoliko godina, kada sam se suočila s najtežim trenucima u svom životu.

Radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi. Deca su mi bila sve, a svaki dan sam se trudila da im pružim najbolje moguće obrazovanje. Međutim, život je imao druge planove za mene. Jednog proleća, primetila sam da mi se često vrtelo u glavi, a umor je postao moj stalni pratilac. Odlučila sam da odem kod lekara, a potom su usledila brojna ispitivanja. Dijagnoza je bila teška: hronični umor i depresija.

Svet mi se srušio. Kako mogu da podučavam decu kada nemam energije ni za sebe? U tom periodu sam se povukla u sebe, izašla iz škole i prestala da viđam prijatelje. Mislila sam da sam sama u ovoj borbi. Ali, istina je da nisam bila. Jedna koleginica, Marija, primetila je moju patnju. Pokušala je da me ohrabri i predložila mi je da potražim stručnu pomoć.

S vremenom, uz pomoć terapije i podrške, naučila sam kako da se suočim s svojim problemima. Otkrila sam da nije slabost tražiti pomoć već snaga. Polako sam se vraćala u život. Pronašla sam nove načine da se izrazim – kroz pisanje i likovno stvaralaštvo. Učila sam decu da prepoznaju svoje emocije i da razgovaraju o njima, a to je postalo postalo moja misija.

Danas, nakon mnogo borbi, mogu reći da sam jača nego ikada. Nema više stida zbog toga što sam patila; umesto toga, ponosna sam na svoj put. Moja ispovest je priča o borbi, snazi i nadi. Iz svega što sam prošla, shvatila sam koliko je važno otvoriti srce i dušu. Svi mi imamo svoje demonske borbe, ali zajedno se možemo boriti i pronaći svetlost u tami. Zbog toga više nikada neću izgubiti veru u sebe i ljude oko sebe.

Oglasi - Advertisement

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here