Godine 1957. Bogoljub Raljić je prilikom služenja vojnog roka bio stacioniran u Varaždinu, dok je njegov rođak Dušan ostao u Pančevu. Iz tog perioda ostalo je pismo sa prijateljima koje je Bogoljub sačuvao. Tokom vojne službe, dobio je poziv od rođaka i konačno se preselio u Pančevo, gde je, prema rečima Dušanovih rođaka i drugih, njegov ujak u to vreme vodio postolarsku radionicu.
Rođen 1937. godine u Zakladi Skender, Bogoljub se 1959. godine, nakon povratka iz vojske, trajno nastanio u Pančevu. Tamo je stekao postolarsku veštinu radeći kod svog strica. U tom periodu, činilo se da ima devojku koja je očekivala njihovo prvo dete. Međutim, nakon niza godina provedenih u Pančevu, jednog se dana nije vratio u svoj stan. Prošlo je 24 sata, a Bogoljub se i dalje nije pojavio. Od tada nije bilo traga ni informacija o njemu.
Dušan je odlučio da nastavi pretragu za svojim ujakom, razgovarajući sa ljudima i prikupljajući sećanja u nadi da će saznati nešto više. Iako su prošle šezdeset i četiri godine, Dušan i dalje osluškuje svaku sitnicu koja bi mogla da mu donese informacije o sudbini njegovog ujaka. “Bez obzira na sve, svaka nova informacija mi daje nadu”, ističe Dušan, dodajući da su poslednje tri godine bile posebno intenzivne.
U tim godinama, kako je napredovao u potrazi, jedan pošten čovek iz Pančeva pomogao mu je da pronađe ime devojke iz tog vremena, koja je, kao što se ispostavilo, na kraju rodila Bogoljubovog sina. “To je bio veliki korak”, kaže Dušan za Telegraf.rs, vraćajući se na početak ove potrage i sa nestrpljenjem očekujući nova saznanja.
Godine 1957. Bogoljub je stigao u Varaždin. U Pančevu je ostao njegov stric Dušan, i preko pisama su redovno komunicirali s prijateljima. Tijekom vojnog roka, jedan rođak iz Pančeva pozvao je Bogoljuba da ga posjeti; tako je on otputovao u Pančevo, gdje je njegov stric vodio postolarsku radnju.
Njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih u to vreme koji je znao čitati i pisati, bio je veoma elokventan i cijenjen kao domaćin, kako u svojoj zajednici, tako i šire. Razumio je da mladi ljudi ne mogu nastaviti sa stočarstvom, posebno u zimi koja traje šest meseci u tom kraju.
Dušan je spomenuo da se Milena, nakon što je otišla, nekoliko puta vraćala. Veruje da bi sada dečak, čija je devojka u to vreme rodila Bogoljubovo dete, mogao imati 60 ili 61 godinu. Dušan je započeo ovu potragu kako bi uspostavio kontakt s njim. I pored trudova Bogoljubovih roditelja, kao i ostalih rođaka i prijatelja koji su slali pisma u potrazi za njim, nisu uspeli dobiti nikakav odgovor ili trag.
Više od šezdeset godina prošlo je bez ijednog traga o Bogoljubu. Tog dana, nakon šetnje, nije se vratio u stan. Noć je prošla bez njegovog prisustva, a do jutra je soba ostala prazna. Pojavile su se spekulacije: „Možda je ostao s prijateljem.” Kako su prolazili dani, od Bogoljuba nije bilo ni traga. Svi su se nadali da će se napokon pojaviti, jer do tada nije bilo uobičajeno da ode u šetnju.
Nisu odmah odvažili kontaktirati policiju, jer nisu bili sigurni da li je možda regrutovan negde u inostranstvu, gde su tadašnji događaji bili veoma turbulentni. Pridruživalo se i strahovanje za njihovu sigurnost zbog provale OZNA-e i UDBE, posebno s obzirom na rodbinu koja je bila angažovana u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, objašnjava Dušan. Kuda god da su išli, trudili su se slati pisma.
Dušan mi je spomenuo da se Milena vraćala nekoliko puta nakon što je otišla. Smatra da bi mogao postojati dečko koji ima 60 ili 61 godinu, čija je devojka bila bliska Bogoljubu. Dušan je započeo potragu kako bi pronašao kontakt s njim, jer su i Bogoljubovi roditelji, rođaci i prijatelji neprekidno slali poruke u nadi da će ga pronaći, ali bez ikakvih rezultata.
Ulice i naselja su menjanjem prošla kroz transformaciju; nažalost, mnogo se toga promenilo. Dušan je pomišljao da odustane od potrage, smatrajući da postoje samo dve mogućnosti – promeniti identitet ili okončati svoj život. Kroz svoje reči, izrazio je želju da sazna više, ne samo o Bogoljubu kao osobi, već i o Mileni, za koju iskreno nada da je još uvek među nama, a i njenom sinu koji je povezan s njihovom krvlju, koga bi voleo upoznati. Dušanov izraz nade ostaje da će ova tragična priča jednog dana pronaći sreću.
Naziv ulice se mijenja, a oblik četvrti također. Sve se do sada preoblikovalo. Upravo je odustao od svoje potrage, smatrajući da su preostale samo dvije opcije – promijeniti identitet ili oduzeti si život. Želimo saznati mnogo više, ne samo o Bogoljubu, nego i o gospođi Mileni, ako je još među nama – nadam se da jest – te o njenom sinu, koji također dijeli našu krv, a kojeg bih volio upoznati. Ovo su Dušanove riječi kojima izražava nadu da će ova inače tragična priča napokon dočekati neke sretnije trenutke.
