Braco i Seka obilježili su mnoga djetinjstva: Evo ko su oni i kako danas izgledaju
Čokolade Seka i Braco počele su se proizvoditi u Hrvatskoj krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući kompaniji Zvečevo.
Tokom postojanja bivše Jugoslavije bile su među najpopularnijima, a i danas ih mnogi vole. Na početku je postojao samo jedan proizvod – Mliječna čokolada s djevojčicom na pakiranju.
Ljudi su je prozvali Seka, a naziv je ubrzo službeno promijenjen prema toj nadimku. Kasnije su u asortiman dodali i Bracu.
Kroz godine se omot mijenjao mnogo puta, a početkom 90-ih godina prošlog stoljeća na njemu je bilo moguće vidjeti fotografije dječaka i djevojčice.
Seka sa čokolade je Tea Agbab koja je danas u tridesetim godinama i već neko vrijeme živi van Hrvatske.I Braco i Seka izabrani su jednom od vrtića.
“Na jesen sam krenuo u školu i jednog dana u septembru stigao sam kući, a majka Nada mi je rekla da me žele slikati za čokoladu Braco. Bio sam toliko iznenađen”, rekao je za 24sata.
Ugovor sa Zvečevom donio mu je 126 tadašnjih njemačkih maraka.
Teu je vidio na fotografisanju i nikada više. Pronašao je nedavno na Facebooku.
BONUS ISPOVIJEST:
Sjedila sam u mračnoj sobi, a jedini izvor svjetlosti bila je slaba žarulja koja je treperila iznad mene. Sjećanja su se povlačila kroz moj um poput sjena, svaka sa svojom težinom. Uvijek sam bila ona koja je nosila osmijeh, dok je unutra tinjala tuga koju nitko nije primijetio. Ljudi su me znali kao optimisticu, kao osobu koja nikad ne odustaje, ali ispod te površine, borila sam se sa svojim demonima.
Prvi put sam osjetila pritisak kada sam imala samo četrnaest godina. Svaki neuspjeh bio je poput dodatnog kamenčića na mom srcu, a s vremenom su ti kamenčići postali pravi teret. Ljubavne veze, prijateljstva, svi su se činili savršenima na površini, ali u meni je vječito tinjala sumnja. Što ako ne zaslužujem sreću? Što ako sam previše krhka?
Nakon što sam izgubila voljenu osobu, svijet je postao još mračniji. Tišina koja je uslijedila bila je nepodnošljiva. Tada sam shvatila da je važno otvoriti se. Svi su me pitali kako sam, a ja bih samo klimnula glavom. Ali taj odgovor više nije bio dovoljan. Morala sam se suočiti s onim što me mučilo.
Jednog dana, skupila sam hrabrost i ispričala svoju priču najboljoj prijateljici. Suze su se slile, ali s njima je došao i olakšanje. Shvatila sam da nisam sama u ovoj borbi, da svi imamo svoje teške trenutke. Iako sam se osjećala ranjivo, postalo je jasno da su te rane dio mog putovanja. Danas se trudim biti otvorena i iskrena, jer u toj iskrenosti leži snaga. Prva stepenica ka svjetlu iz tame.
