Prije 26 godina, izgubio sam sina u tragičnoj saobraćajnoj nesreći.

Iza njega ostala je supruga koja je bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Posvetila se odgajanju sina, pružajući mu svu ljubav i pažnju koju je mogla.

Svaki vikend sam dolazio kod njih da vidim unuka, a moj stariji sin i ja smo često dolazili na ručak barem jednom mjesečno.

Nikada nije našla drugog partnera, iako smo joj govorili da je to sasvim prirodno i normalno. I sam sam doživio sličnu sudbinu, pa sam razumio njene osjećaje.

Uvijek je isticala da za nju ne postoji niko drugi osim njega, da je on bio i da će zauvijek ostati jedini. Često je ponavljala da ga čeka da se vrati s ovog prokletog putovanja.

Unuku nikada ništa nije nedostajalo; pružila mu je sve što je mogla.

Prije nekoliko mjeseci saznao sam da je mali diplomirao, a uskoro će se i oženiti.

Riječi ne mogu opisati koliko sam ponosan na nju — kako je izdržala sve te teške trenutke i uspjela sama odgojiti njihovo dijete. Dao bih sve da moj sin može vidjeti što je postigla i da zajedno uživaju u svim čarima života.

 

Još se sjećam dana kada sam prvi put kročio na ovaj svijet. Bilo je to u malom gradu, gdje su se ljudi pozdravljali osmijehom, a život se odvijao polako. Meni, malom dječaku, svijet je bio nevjerojatno mjesto puno čuda. Igrao sam se s prijateljima u zoru, trčeći po travnatoj livadi, dok su se cvrčci čuli u pozadini.

Kako su godine prolazile, život je postajao sve složeniji. Ušao sam u školu i pridružio se brojnim aktivnostima. Učitelji su nam pričali o znanosti, povijesti i umjetnosti. Naučio sam voljeti knjige i otkrivati nove svjetove kroz njih. No, s vremenom su se pojavili i izazovi. Prijatelji su se povukli, a stres od školskih obaveza je rastao. Bilo je dana kada sam se osjećao izgubljeno, dok su moji snovi o budućnosti postajali nejasni.

Jednog dana, tijekom šetnje, naletio sam na staru ženu koja je sjedila na klupi u parku. Njezine oči su odavale mudrost, a osmijeh je bio umirujuć. Pitala me o mojim snovima, a ja sam se iznenadio koliko sam toga imao za reći. Poslušala je pažljivo, a zatim mi dala savjet koji nikada neću zaboraviti: „Živi svaki trenutak i vjeruj u sebe.“

Taj susret promijenio je moj pogled na život. Naučio sam cijeniti male stvari i ne prestati sanjati. Sada, kada obasjavam ceste svoga grada, znajući da svaka prepreka donosi lekciju, osjećam se jače nego ikada. Ova ispovijest je podsjetnik da je svatko od nas kapetan svoje sudbine i da uvijek imamo moć odabrati svoj put.

Oglasi - Advertisement

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here