Prije deset godina, moja supruga i ja smo pokušavali da dobijemo bebu, ali nismo imali uspjeha. Iako su svi misli da je problem bio kod mene, stvar je bila u tome da je moja supruga imala poteškoća sa začećem. Njeno stanje je, nažalost, postalo predmet komentara i pritisaka iz različitih izvora, uključujući i moju majku, koja mi je počela sugerirati da je možda najbolje da ostavim suprugu i nađem neku drugu ženu koja bi mogla da mi rodi djecu, dok još uvijek imam vremena za to.
Moja mama je bila vrlo odlučna u svojim stavovima, tvrdeći da ako se ne potrudim da imam naslednika što je prije moguće, mogla bi biti propala cijela moja porodica i sve što smo gradili tokom godina. Iako su njene riječi bile teške i bolne, nisam želio donijeti takvu odluku samo zbog pritiska ili zbog očekivanja drugih. Volim svoju suprugu i nisam želio da je napustim zbog stvari na koje nismo imali uticaj. Uložili smo mnogo truda i ljubavi u naš brak, i to je bilo daleko važnije od bilo kakvih vanjskih očekivanja.
Prošle godine, nakon dugih i iscrpljujućih godina pokušavanja, konačno smo saznali da smo trudni s blizancima. Bilo je to ogromno olakšanje i radost za nas. Međutim, kada su djevojčice došle na svijet prije dva mjeseca, osjećao sam određenu razočaranost i tugu jer nisam dobio muške potomke. Iako sam bio presretan zbog rođenja naših zdravih kćeri, bio je dio mene koji je osjećao tugu zbog gubitka nade da ću imati muškog nasljednika.
Kad je moja mama saznala da smo dobili dvije djevojčice, njen komentar je bio veoma bolan. Rekla mi je da kao da nisam ni postao tata, i to samo zato što su blizanci bili djevojčice. Taj komentar je dodatno pogoršao moj osjećaj nesigurnosti i brige o budućnosti moje porodice. Moja mama je često govorila o važnosti očuvanja porodičnog prezimena i imanja, te je bila veoma zabrinuta da će se sve to izgubiti ako ne budemo imali muškog potomka.
Nakon mnogo promišljanja i preispitivanja, odlučio sam da podnesem zahtjev za razvod. Smatrao sam da je možda najbolje da pokušam s nekim drugim, mlađim partnerom kako bih imao šanse da dobijem muškog naslednika. Imam 43 godine, što znači da još uvijek imam vremena za to, a s obzirom na to da smo ugledna i finansijski stabilna porodica, vjerujem da ne bih imao problema da pronađem novu partnerku koja bi mogla da mi pruži ono što želim.
Moja mama je već bila spremna da novu potencijalnu partnerku vodi kod ginekologa kako bi provjerila njeno zdravstveno stanje i sposobnost da rađa, kako ne bismo ponovo naišli na iste probleme. Njen stav je bio da ne želimo ponovo biti u situaciji u kojoj smo se našli sa trenutnom suprugom, iako je ona već rodila, ali nije ispunila naše očekivanja u pogledu pola djeteta.
Iako razumijem potrebu za očuvanjem porodice i njenog imanja, osjećam da je važno da se zapitam koliko je taj pritisak od strane roditelja i društva opravdan. Možda bi trebali razmisliti o tome koliko su naši pravi prioriteti i šta zaista znači biti roditelj, bez obzira na spol djece koju imamo. U svakom slučaju, odlučio sam da slijedim svoje srce i svoje vlastite osjećaje, iako to može značiti donošenje teških odluka koje će sigurno imati dugoročne posljedice na sve nas.
