Franko Di Mare, istaknuti novinar i urednik na italijanskoj državnoj televiziji RAI Uno, stekao je reputaciju ne samo kao medijski profesionalac, već i kao čovek s divitim srcem. Njegovo izvanredno putovanje kao ratnog izvještača započelo je 1992. godine u Bosni i Hercegovini, tokom jednog od najdramatičnijih perioda u evropskoj istoriji. T tamo, usred razaranja i patnje, naišao je na rukama sudbine nekoliko srdaca, ali jedno posebno ga je duboko dodirnulo – djevojčicu od samo godinu i po dana koja je bila smeštena u sirotište.
U tom trenutku, Franko je donio odluku koja će mu promeniti život: odlučio je da usvoji malenu Stelu. Njegova odluka nije bila samo gest dobrote, već izraz duboke ljudskosti, empatije i snažnog osećaja odgovornosti prema toj nevinoj duši koja je bila ostavljena sama u surovom svetu. Ova priča o usvajanju postala je simbol nade i ljubavi u vremenima beznađa.
Franko je tokom godina pokazivao izuzetnu posvećenost prema Steli, oblačeći se kao ljubavni, strpljivi i podržavajući otac. Njegova priroda – smirena i rezervisana na radnom mestu – bila je u suprotnosti s radošću i entuzijazmom koji je osećao dok je odgajao svoju usvojenu kćerku. Stela je unela osveženje i novu svetlost u njegov život, i to ne samo kao njegov nasad ljubavi, već i kao inspiraciju koja ga je motivisala da bude bolji čovek.
Danas, Stela, koja ima oko 35 godina, postigla je mnogo. Diplomirala je ekonomiju i stvorila svoju karijeru, ali je njen život izvan profesionalnih dostignuća često ostao u senci. Iako informacije o njenom životu kao Bosanke i usvojene kćerke poznatog novinara nisu široko dostupne, jasno je da ona nosi u sebi bogatstvo iskustava i kulture iz dva sveta – svog porekla u Bosni i Italiji gde je odrasla.
Franko Di Mare i Stela predstavljaju priču o ljubavi koja prevazilazi granice, o porodici koja se formira čak i u najmračnijim trenucima, i o ljudskoj sposobnosti da pronađe nadu i radost usred nemira. Ona nas podseća na značaj ljubavi, razumevanja, i da svaka osoba, bez obzira na svoju prošlost, može ispisati svoju budućnost.
Stela je oduvek bila pod pažljivom zaštitom svojih roditelja, koji su se trudili da je drže daleko od javnosti i medijskih reflektora, stvarajući joj gotovo savršenu privatnost.
Franko di Mare, novinar iz Rai News-a, nikada nije krio sreću, uzbuđenje i ljubav koju je Stela unela u njegov život.
Prvi susret između njega i male Stele, koja je tada bila još beba u pelenama, odigrao se 1992. godine u Sarajevu, u jednom sirotištu.
Di Mare je u to vrijeme izvještavao o ratu u Bosni i Hercegovini, javlja Rai News.
“Sjećam se dana kada je bomba pala na sirotište u Sarajevu. Tada sam ugledao oči jedne male djevojčice, i odmah smo se povezali bez riječi”, ispričao je novinar u jednom od svojih intervjua.
Ovaj početni susret preronio je u prelijepu priču – novinar je odlučio usvojiti djevojčicu, čime se rodila snažna očinska ljubav koja je trajala sve do njegovih posljednjih dana.
Nakon tog sudbonosnog trenutka, Di Mare, koji je tada bio oženjen Alesandrom, odlučio je učiniti sve što je moguće kako bi djevojčicu spasio od besmislenog rata, a uz pomoć Crvenog križa uspio je ostvariti svoje namjere.
“Imam 35 godina i Stela je u jednom trenutku mog života postala moj spas. Ona me je kroz svoje prisustvo natjerala da upoznam vjeru i da priznate da Bog postoji,” rekao je novinar dok je govorio o njoj.
Iako su Franko di Mare i Alesandra prekinuli svoj brak pre neku dobu, njih dvoje su ostali posvećeni brizi o svojoj kćerki.
Dirljiva priča o Steli i njenom upoznavanju sa muškarcem koji je postao njen otac, dokumentovana je u knjizi “Ne pitaj zašto”, koju je napisao novinar Rai News-a.
Nažalost, Franko Di Mare, koji je imao 68 godina, preminuo je 17. maja 2024. godine, ostavljajući Stelu u dubokom tugovanju.
Novinar je nekoliko godina bio podvrgnut borbi s mezoteliomom, prema izveštajima italijanskih medija.
“Ja sam Sarajlija. Ne govorim bosanski jezik te se jedva snalazim u razgovoru koji preživljavam u restoranu. I, naravno, ne zaboravljam da sam rođen u Napulju i nemam dva pasoša niti duplo državljanstvo. Ipak, moji koreni su duboko ukorenjeni u vodama Posillipa i Miljacke; postao sam čovek na ulicama Mergelline i u sokacima Bjelava; moje emocionalno sazrevanje odvijalo se u drvoredima gradskog parka uz ulicu Caracciolo i među zanatlijskim uličicama Baščaršije, dok sam držao za ruku Jasnu Mijušković. Njeno srce je obuhvatilo Napulj, Beograd, Rim i Sarajevo…”
Tako je započeo svoju priču Franko Di Mare, cenjeni novinar i urednik italijanske državne televizije RAI uno, ratni izveštač iz BiH tokom 1992. godine, u svojoj knjizi “Ne pitaj zašto”, koju je posvetio devojčici koju je usvojio u ratnoj bolnici u Sarajevu. Njeni roditelji su je napustili, a Franko nije mogao da se odvoji od nje. Danas ima 22 godine i zove se Stella.
Uskoro ćete predstaviti svoju novu knjigu “Ne pitaj zašto”, planiranu za početak naredne godine, i to u Sarajevu. O čemu se radi u knjizi?
Glavna tema moje knjige je snaga volje i ljubavi. Kada govorim o ljubavi, ne mislim samo na romantične odnose između muškarca i žene, već i na duboku i složenu povezanost koju ljudi imaju sa svojom zemljom, porodicom i vlastitim životnim pričama. Tokom rata, proveo sam nekoliko mjeseci u Sarajevu, a ono što me posebno dojmilo bila je nevjerojatna solidarnost i bliskost Sarajlija, koji su se tada jedni drugima prilazili s velikom pažnjom i ljubavlju, bez obzira na sve strahote koje su prolazili.
Nikada nisam doživio takvu lekciju o ljudskosti kao tada, u tom specifičnom vremenu i prostoru. Radnja romana prati italijanskog novinara koji dolazi u Sarajevo u julu 1992. godine, na samom početku ratnog sukoba. Upravo se razveo, a životne okolnosti ga polako čine cinikom, bez nade u ljubav. Međutim, njegovo će se mišljenje promijeniti onog dana kada upozna djevojčicu u sirotištu.
Kao novinar, izvještavao sam o raznim ratovima, uključujući sukobe u Africi i na Bliskom istoku, ali rat u Bosni bio je nešto posebno. Mislimo na Italijane i narode bivše Jugoslavije: naši su običaji, kulturološke navike, pa čak i jelovnici bili slični. Bilo je šokantno saznati da se rat odvija samo nekoliko sati vožnje od nas, među ljudima koji su nam gotovo kao rodbina. Postavljali smo pitanja o tome da li će se nešto slično dogoditi i nama.
Kada je riječ o usvajanju djeteta iz BiH, teško je dati jedan konkretan odgovor. Razlozi su možda mili i raznoliki, ali opet nijedan ne objašnjava suštinu tog čina. U ljubavi, često ne postoje jasni odgovori, a teško je i objasniti zašto nekoga jednostavno volimo.
Dok sam u knjizi pokušavao dočarati trenutak kada smo moja kćerka i ja izabrali jedni druge, urednica me zamolila da dodam više detalja. Ali, nisam znao kako. Pokušao sam zabilježiti ono što sam osjećao u tom posebnom trenutku. Rekao sam joj kako ne postoji riječ na svijetu koja bi mogla objasniti zašto smo se odlučili za to jedno drugo. “Ne pitaj me za razlog”, rekoh. S osmijehom je odgovorila: “Mislim da smo pronašli naslov za naš roman.”
