Odlučila sam da sklopim predbračni ugovor s partnerom, s obzirom na to da imam značajna sredstva na svom računu i stan u kojem smo živjeli koji je isključivo moj, budući da sam ga ja kupila. Također, uskoro ću podijeliti očeve poslovne udjele s sestrama, pa sam smatrala da je važno zaštiti ono što mi pripada.
Moj partner je bez protivljenja pristao na ovu odluku, čak me je i poticao da učinim ono što je najbolje za mene. Međutim, jučer sam saznala da ima značajnu svotu novca na svom računu koja me zapanila. Iako živi skromno, bez automobila, nije bilo očigledno da ima takva sredstva.
Pitala sam ga zašto mi nije otkrio tu informaciju i zašto nije ponudio pomoć mom ocu koji se suočava s izazovima u firmi, s obzirom na to da smo svi uključeni u pomoć zbog problema uzrokovanih pandemijom.
Bio je to trenutak velikog razočaranja kada mi je rekao da je potpisao ugovor kojim se odriče bilo kakvog ulaganja u obiteljsku firmu. Uvijek je bio divan partner koji me podržava u svemu, a sada se pitam koliko ga zapravo poznajem i za koga sam se udala.
**ISPOVEST**
Sjedila sam na staroj drvenoj klupi u parku, dok su se sunčevi zraci probijali kroz krošnje drveća. Iako je proljeće bila moja omiljena sezona, te prolećne nedelje nosila sam težak teret u srcu. Bilo je to vreme kada sam odlučila da podijelim svoju najdublju ispovest – onu koja me je progonila mjesecima.
Odrasla sam u malom gradu, gdje je svaka ulica nosila uspomene na djetinjstvo. Uvijek sam bila ona djevojka koja je pratila pravila, koja je bila dobra učenica i prijateljica. Ipak, ispod te savršene fasade, skrivala sam osjećaj nelagode koji me je izjedao. Moja unutrašnja borba počela je kada sam shvatila da ne pripadam mjestu gdje sam odrasla. Svi moji prijatelji imali su jasne planove za budućnost, dok sam ja osjećala da sam u potrazi za nečim mnogo dubljim i značajnijim.
Sjećam se dana kada sam prvi put pronašla svoju strast – umjetnost. U tišini svog radnog stola, sa bojicama i papirom, otkrila sam svijet pun boja i emocija. Slikao sam satima. Taj osjećaj slobode bio je poput čarolije. Ali s njim su došle i sumnje. Kako ću uspjeti? Hoću li razočarati svoje roditelje? Prijatelje? I dok sam se borila s tim pitanjima, osjećala sam se izolovano. Postala sam tiha, povučena, a osmijeh na mom licu bio je samo maska.
Jednog dana, odlučila sam da pišem pismo sebi. Pismo u kojem sam ispričala sve svoje strahove, nade i snove. Dok sam pisala, teško sam plakao. Iako je svaka riječ bila teška, osjećala sam olakšanje. Kada sam završila, napokon sam shvatila da nije sramota slijediti svoj put, čak i ako je drugačiji od onog koji su drugi od mene očekivali.
U tom trenutku sam odlučila da se borim za svoje snove. Prekinula sam tišinu i počela pričati o onome što volim. Učila sam o umjetnosti, radila na svojim vještinama i konačno pronašla hrabrost da se izložim svijetu. Prvi put kada sam izložila svoje radove, osjećala sam strah, ali i uzbuđenje.
Danas, dok sjedim na ovoj klupi i preispitujem svoju prošlost, znam da je svaka borba imala smisla. Svojim prijateljima i porodici pokazala sam da je važnije slijediti svoje srce nego se uklopiti u tuđe očekivanja. Moja ispovest nije samo priča o strahu, već i o hrabrosti i samoprihvaćanju. I zato, dok se sunce spušta iza horizonta, s osmijehom se osvrnem na put koji sam prošla, znajući da sam konačno pronašla svoje mjesto u svijetu.
