U ozbiljnoj sam vezi s jednom predivnom ženom koja ima dijete iz prethodnog braka.
Nedavno sam bio na piću s prijateljem, a on me upitao zašto nije tu moja POLOVNJAČA. Samo sam mu rekao koliko je ona posebna i da nema pravo komentirati je na taj način. Njegov izgovor bio je da ne mogu prihvatiti istinu.
Platio sam piće, ustao i otišao, a sad neka ostane s onima koji su spremni “prihvatiti istinu”.
BONUS :
**Naslov: Putovanje u nepoznato**
Jednog kišnog jutra, dok su kapljice padale sa neba poput staklenih bisera, odlučila sam se na putovanje koje će promijeniti moj život. Zamišljala sam kako mi svaki korak odmiče od svakodnevne rutine, koja me gušila kao sloj prašine na starim knjigama. Moje ime je Ana, imam trideset godina i dominantan osjećaj dosade neprestano je vibrirao u mojoj duši.
Nakon što sam završila sa poslom, uzela sam svoju staru torbu, napunila je osnovnim potrepštinama i krenula prema autobuskoj stanici. Cilj nije bio ni blizu – samo sam znala da želim putovati do kraja svijeta. Autobus je bio star, ali pun životne energije. Ljudi su se smijali, pričali, a miris svježe kave iz obližnjeg kafića bio je neodoljiv.
Svi su sjedili zajedno, a ja sam se smjestila na prozor, nesigurna, ali uzbuđena. Svaka okolina izvan prozora pružala je mi novu inspiraciju. Prolazili smo kroz malena sela, šume, brda, a svaka lokacija otkrivala je skrivene tajne prirode. Tijekom putovanja, razgovarala sam sa starijom gospođicom koja se zvala Marija. Ispričala mi je priču o svom životu, o ljubavi koju je izgubila i o strastima koje su je pokretale. Njene riječi otkrile su mi dubine emocija na koje nisam nikada pomišljala.
Nakon nekoliko sati, stigli smo u malo mjesto nazvano Pustopoljina. Ime mu je savršeno odgovaralo; izgledalo je kao da je vrijeme ovdje stalo. Male drvene kuće, cvjetni vrtovi i nasmijana lica mještana bili su poput iz priče iz djetinjstva. Prvi put sam osjetila slobodu i sreću zbog jednostavnosti života. Tu sam odlučila ostati nekoliko dana.
Svaki dan provodila sam istražujući okolinu, hodeći po stazama koje su se uvijale kroz šume. Jedan od tih dana. dok sam sjedila kraj rijeke, primijetila sam slikara koji je crtajući uhvatio ljepotu prirode. Prišla sam mu i predstavila se. Počeli smo razgovarati o umjetnosti, o životu, o snovima. Njegovo ime bilo je Luka i bio je zaljubljenik u svaki trenutak koji je proveo s prirodom. Otkrio mi je svoju filozofiju: “Umjetnost je način na koji izražavamo svijet oko nas. Nikada ne smijemo zaboraviti da liftamo našu dušu.”
Nakon nekoliko dana, osjećala sam se kao da sam pronašla svoje mjesto. Mijetovi su postali moj drugi dom, a Luka moj najbolji prijatelj. U njemu sam pronašla inspiraciju i podršku da obnovim svoje snove. U tom malom mjestu, udaljenom od svega što me nekada opterećivalo, otkrila sam svoje strasti – pisanje poezije i slikanje.
Putovanje koje je započelo kao bijeg od svakodnevice dopustilo mi je da se suočim sa sobom. Odlazak u Pustopoljinu postao je put prema samootkrivenju, prema slobodi koju nisam znala da tražim. Sada, dok sjedim na obali te rijeke, promišljam o svemu što sam naučila – život je putovanje, a svaki korak nosi sa sobom novu priču.
