“Prije nekoliko mjeseci, moj najbolji prijatelj otišao je u Njemačku. Bio sam stvarno sretan jer je barem neko od nas napravio iskorak ka boljem životu.
U početku smo se redovito čuli, sve je izgledalo normalno. Međutim, nakon nekoliko dana, zatražio sam od njega da mi pošalje malo novca jer mi plaća kasni, a i moji ga teško izdržavaju, znao je sve to.
Sljedeći dan, poslao mi je poruku u kojoj se raspitao o pojedinostima vezanim za slanje novca. Shvatio sam da je to u redu. Dok sam se pripremao da odem u banku, primio sam još jednu poruku – nije mi poslao nikakav novac, a njegov cilj je bio da se osramotim.
Nikada se nisam osjećao gore. Ovo što mi je uradio nije imalo nikakvog smisla. Kada sam ga upitao zašto je to učinio, njegov odgovor je bio: “Što bi ti, debilu, slao pare?”
Sjetio sam se svih situacija u kojima sam ja pomogao njemu i drugima, uvijek sam se trudio biti tu kada je bilo teško, a sada se suočavam s ovakvim ponašanjem.
Nažalost, čini se da se vreme mijenja, a s njim i ljudi. Ponekad je bolje paziti na to koga zovemo prijateljem.”
BONUS ISPOVEST :
Naslov: Putovanje kroz sjećanja
U malom selu okruženom zelenilom, odrasla sam uz priče svojih djedova i baka. Njihove riječi oblikovale su moju maštu, a sjećanja na djetinjstvo ostala su mi urezana duboko u srcu. Igrali smo se po livadama, trčeći za leptirima i skupljajući cvijeće. one sunčane subote, odlučili smo istražiti stari šumarak na kraju sela. Zeleno lišće šuštnulo je pod našim nogama, a visoka stabla činila su se kao spomenici prirode.
Sredinom šumarka, pronašli smo napuštenu kolibu. Njene drvene daske bile su iskrivljene, a prozori zamagljeni. Odlučili smo se igrati detektiva, a svaka sjena i svaka škripa poticali su našu maštu. Tamo smo proveli sate, učeći o skrivanim pričama koje su zidovi nosili sa sobom. Tog dana, stvorili smo vlastitu bajku, a prijateljstva koja smo gradili trajala su godinama.
Kako smo rasli, naši putevi počeli su se razdvajati. Neki su otišli na studije u grad, dok su drugi pronašli poslove daleko od naših livada. Iako fizički udaljeni, uvijek smo se vraćali uspomenama na naše djetinjstvo. Godinama kasnije, selili smo se svake godine na istu livadu, okupljajući se u istom krugu prijatelja.
Danas, dok sjedišem na klupi u tom malom selu, sjećanja me preplavljuju. Svaki kutak govori o bezbrižnim danima, o prijateljstvu koje nikada ne blijedi. Djedova priča o pustolovinama u šumi postala je dio mog identiteta. Moja ispovijest je svjedočanstvo o trenucima koji su oblikovali mene i čovjeka koji sam danas.
